Jednom riječju, bila je bezvremena.
Koristeći tri riječi opisao bih je najljepšom na svijetu. Potrebno je petnaest riječi da kažem kako je bila najbolje što mi se u životu dogodilo iako je nisam poznavao, ne zapravo.
Poluotvorene oči gledaju me sad kad pokušavam sastaviti ove prazne rečenice: dva gumba koja se presijavaju u tami i postavljaju pitanja na jeziku koji ne razumijem.
Te oči.
Kosa joj je raspuštena, kao srebro proliveno olujnim nebom. Prekriva je i utješno joj ljubi lice, kao da nije svjesna da je mrtva. Ili možda baš zbog toga? Možda je pokušava zaštititi od svih zala koja čekaju s druge strane. Možda samo nagoviješta tihi zagrljaj korijenja kojeg kao da je već dio.
Te oči gledaju me.
Soba je okupana tišinom kakvu pjevaju samo mrtvi i oni koji spavaju. Zrnca prašine brižno prekrivaju redove i redove usnulih knjiga, nesvjesnih da je vjerojatnost da se ponovo probudi, da ih uzme i s pažnjom ljubavnika ponovo pročita, nepostojeća. Svijeća plamti mirnim plamenom, a sjene lijeno plešu svoj vječni bolero, grleći sliku njene mladosti i malo drveno raspelo na noćnom ormariću. Uvlače se među latice osušenog cvijeća i skrivaju u naborima požutjelih plahti i grickaju vrhove njenih prstiju. Pjegice na njenim rukama naslikane su, a umjetnik je koristio neki stari raščupani kist. Prizor pred mojim očima gotovo je spokojan.
Te oči osuđuju me.
Miris sjedi u sobi, sladak, težak i ljepljiv. Vuče me za odjeću i kosu i šaptom me tjera van. Kovitla se oko nje kao ljubičast plašt, sikćući na mene. Prekriva je i tješi, ne želi da sam ovdje; možda samo ja ne želim biti ovdje. Poznat mi je taj miris koji prodire, koji obavija ovu sobu i ovaj trenutak i cijeli svijet. Poznat mi je taj miris kao miris zagrljaja njene kose.
Gledam ulašteno raspelo na stolu, a njene oči promatraju moje. Svijeća ne titra, ali sjene i dalje slušaju nepostojeću glazbu. Odsutnost boga je zaglušujuća.
Njene mrtve oči gledaju me, a moje ostaju suhe. Imam rižu od ručka među zubima.
Umrla je jer je bila stara i bilo je vrijeme, nije umrla neočekivano. Prije tjedan dana ušao sam u ovu sobu i znao sam da je mrtva. Bila je mrtva danima prije nego što je umrla, okružena cvijećem koje je propadalo bez njenog dodira, koje je više nije razveseljavalo i koje više nije crtala u bilježnicu koju sam joj donio. Svaki put kad bi joj on donio sedamnaest tisuća tableta, čašu vode i osmjeh, umrla bi. Umrla bi sa svakom tabletom koja se raspadala u njenom tijelu prije nego što bi posegnula za drugom i umrla opet. I bez obzira na to, ljudi pogleda punih suza i dalje će govoriti kako je bilo neočekivano i vjerovat će u to. Vjerovat će da je umrla u snu, lišena boli i tuge, da je sve oprostila i umrla na rukama čovjeka koji ju je volio, koji se brinuo za njenih sedamnaest tisuća tableta i pregleda jer se jadnica nije mogla brinuti o sebi sama. U to ću vjerovati i ja, onda. Samo ne još. I neću im oprostiti i neću oprostiti njemu koji ju je krstio, a bila je muslimanka. Neću oprostiti ni njoj. Ništa oko njene smrti nije bilo ni renesansno, ni idilično, ni romantično, ni spokojno kako je obećala da će biti. Samo je umrla, kao što se umire. Samo je mrtva, a ja sam još uvijek tu, beskrajno živ i tjelesan i ovosvjetovan.
Za zubima mi je komadić riže i pokušavam ga se otarasiti, ali se samo porežem.
Te oči.
Mrtva je, a i dalje me gleda. Postavlja mi pitanje na koje neću odgovoriti. Ne još barem, jednom kad počneš razgovarati s mrtvima teško je prestati.
Na izlizanoj fotografiji te se oči smiješe, lišene mrtvačkog osuđivanja. Drži za ruku neku djevojčicu s kojom dijeli crne kovrče i te oči, proklete oči. Moje oči.
Tanka vitica krvi slijeva mi se niz bradu.
Ona je bila živa, živa, živa.
Ona je bila živa. Te oči.
Na trenutak je vidim onakvom kakva je bila na ostalim izblijedjelim fotografijama koje mi je pokazivala za kišnih poslijepodneva, kad se nije moglo raditi ništa osim ljenčarenja i posjećivanja prošlosti, onih poslijepodneva kada mi je stavljala jaglace u kosu i plela je svojim pjegavim rukama, onih poslijepodneva kad me ljubila i gledala tim očima,
tim glupim,
glupim,
crnim očima.
Mrtva je. A ja sam tu.
Ona djevojka crne kose i još crnijih očiju koje su vidjele svu ljepotu svijeta osim vlastite, ona djevojka koja se smiješi u kameru, u neznance koji je čekaju u budućnosti za koju zna da je neće razočarati, ta djevojka gleda me, gledat će me, uvijek. U izlozima crvenih šešira. U lokvama u kojima se presijavaju naftne duge. Ovdje, u ovoj sobi punoj ogledala.
Te oči gledaju me.
Sad je u njima samo svijeća i odjek njena drevna imena i jedno pitanje.
A ja sam i dalje tu,
u katedrali sjećanja,
s rižom u zubima.
Inka Horvath, 2.d
