„Ženom se ne rađa. Ženom se postaje“ – Simone de Beauvoir
Egzistencijalistički diskurs često se predstavlja istim autorima, njihovim opusima i idejama. Značajnim autorima smatraju se filozofi i književnici kao što su Jean Paul Sartre, Soren Kierkegaard, Albert Camus, Samuel Beckett i Franz Kafka dok se od režisera neupitno ističe Ingmar Bergman. Kako to često biva u oblikovanju kanona, određeni su autori potisnuti, a njihovi opusi nisu valjano vrednovani. Ime Simone de Beauvoir obično nije spominjano, cijenjeno ni prepoznato kao ime jedne od ključnih filozofkinja dvadesetog stoljeća koja ima veliki potencijal izgradnje egzistencijalističkog diskursa. Upravo zbog toga, kako bi autoricu otkrila šira čitateljska publika, važno je predstaviti njezine ideje i djela, reći nešto o važnosti autorice za filozofiju i književnost. Ključno je spomenuti i njezin utjecaj na feminističku teoriju, kao i njezinu cjeloživotnu borbu za prava žena.
Simone de Beauvoir, punim imenom Simone Lucie Ernestine Marie Bertrand de Beauvoir rođena je u Parizu 9. siječnja 1908. godine. Put prema filozofiji otvoren joj je od najranije dobi. Naime, u knjizi Uspomene dobro odgojene djevojke tvrdi kako je upravo borba za individualističku ideologiju njezina oca s jedne strane te konvencionalizma njezine majke s druge, glavni razlog zbog kojeg je postala intelektualka. Osim što je njezin život obilježila krvava borba za feminizam, ženu kao individualno biće, treba spomenuti i njezine radove na temu egzistencijalističke etike. U okvirima filozofske misli bavi se temom apsolutne slobode u korelaciji s realnim uvjetima, vrlo često povezujući svoje radove s Hegelovim.
Međutim, kada govorimo o Simone de Beauvoir, u obzir valja uzeti povijesni kontekst njezina stvaranja, kontekst u kojem danas promatramo njezine misli i ideje te aktualizirati njezine ključne ideje u modernom svijetu. U njezinu opusu važno mjesto zauzima esej Drugi spol. U njemu Beauvoir zaključuje kako biološki aspekt razlike muškarca i žene ne može biti jedini, ključni razlog potlačenosti žene, već se za dublju analizu tog fenomena žena mora sagledati u ontološkom, ekonomskom i društvenom kontekstu. Na temelju istraživanja ženskog sufražetskog pokreta dolazi do zaključka da su žene poput Rose Luxemburg i Marie Curie demonstrirale da nije ženska inferiornost ono što određuje njihovu povijesnu nevažnost, već je obrnuto: njihova povijesna beznačajnost smjestila ih je na margine te ih je i učinila inferiornima. Ključna teza o ”prokletstvu” žene zbog svojevrsnog ”monopola nad životom” koji je stvorio muškarac, naime, može se aktualizirati i danas. Dolazi li uopće vrijeme u kojem takve ideje gube na značaju, gube na svrsi? Postoji li uopće svijet u kojem svevremena, nametnuta inferiornost žene prestaje i nestaje?
Danski dramatičar Henrik Ibsen u svojoj drami Nora bavi se nužnošću humanizma u modernom svijetu te problematikom ”otkrića” vlastitog, ljudskog identiteta u kontekstu lociranja vlastite patnje. Naime, Ibsen se bavi ”otkrićem”, svojevrsnim pronalaskom identiteta tijekom procesa patnje, odnosno trenutkom istinske spoznaje vlastitog očaja i nezadovoljstva. Tu je egzistencijalističku ideju opisao Kierkegaard, rekavši kako se jasnoća o vlastitoj patnji i očaju može spoznati samo u trenutku kada je prisutna jasnoća o sebi samome. Stoga, povezavši ova tri autora, možemo zaključiti kako Simone de Beauvoir pokušava dokučiti i locirati problematiku svevremene patnje i isključenosti žene iz društva. Ona pokušava opisati krhki identitet žene, ambivalentnost ljudske patnje te pokušava otvoriti put za odgovor na ključno, naizgled jednostavno pitanje: tko je žena?
Tek odgovorom na spomenuto pitanje moguće je, smatra Simone de Beauvoir, preciznije locirati mjesta patnje pojedine žene. Bez odgovora na to pitanje, feministička nastojanja samo su mikroskopski koraci razumijevanja i ”oslobađanja” žene.
Adrijan Vujica Marković, 3.b
Emancipacija ili zašto čitati Ibsena danas?
emancipacija – lat. emancipatio: oslobođenje od zavisnosti, podložnosti, ugnjetavanja, stjecanje neovisnosti, osamostaljenje
Ženskim pitanjem u književnosti ozbiljnije se u 19. st. pozabavio norveški dramatičar Henrik Ibsen.U njegovoj drami „Kuća lutaka“ upoznajemo Noru, junakinju drame, ženu uglednog odvjetnika Helmera i članicu jedne standardne građanske obitelji. U skladu s naslovom, Nora je kao lutka uvijek bila kontrolirana, odgojena da bude podložna muškarcu. Cijelu mladost odrastala je kao osoba bez identiteta, ali i živjela u uvjetima u kojima ga nije ni mogla stvoriti. Naravno, najveći problem je činjenica što sama Nora nije bila svjesna kaveza u kojem je živjela te kako je kao predmet bila samo prenesena iz očevog u Helmerovo vlasništvo. Nesvjesna svoje situacije, Nora prihvaća što se prema njoj muž ponaša kao prema naivnom djetetu. Upravo Helmerove umanjenice za Noru, pod krinkom „od milja“ , pokazuju kako ju on doživljava. U tim lijepim riječima skriva se posesivnost i omalovažavanje. Na vrhuncu drame Helmer saznaje za pismo koje je ostavio Krogstad, u kojemu se otkriva da ga je Nora tražila da posudi novac. Helmer bijesno optužuje Noru da mu je uništila budućnost te joj zabranjuje odgajati djecu. Nakon toga dolazi novo pismo u kojemu Krogstad vraća i poništava ugovor, Helmer sretno uzvikuje kako je spašen, baca ugovor u vatru i „velikodušno“ oprašta Nori. U tom trenutku, Nori se otvaraju oči jer shvaća da je osam godina živjela sa strancem, sa sebičnom osobom kojoj je dobra slika u društvu jedina važnost. Helmer još ne shvaća da je učinio išta krivo, ponavlja kako joj je oprostio, a to ga zapravo čini još većim muškarcem. Ona postaje još više njegovo vlasništvo jer će on nadalje kao ucjenu moći spomenuti svoj veliki oprost. Nora shvaća kako zapravo nikada nije bila sretna, nego vesela, kako ju Helmer nikada nje volio, nego mu je bilo ugodno misliti da ju voli te kako je njihova kuća bila kuća lutaka, ona kao Helmerova, a djeca kao njihove lutke. Nora odlučuje otići u nadi da pronađe samu sebe, a to mora učiniti sama pa iza sebe ostavlja Helmera i djecu. Nori se najviše zamjera što je odbacila ulogu majke, no ona mora učiniti tu žrtvu jer ne može živjeti u strahu da odgaja djecu koja će postati ljudi bez identiteta. Ako ga ona nema, kako će ga djeca dobiti?
Ovakvim kontraverznim završetkom, Ibsen daje kritiku tradicionalnim patrijarhalnim obiteljskim odnosima u društvu. Ulazi u život obične građanske obitelji te ističe činjenicu kako je brak društvena institucija u kojoj muškarac i žena zasigurno nemaju jednak položaj. Jedna od Ibsenovih izreka glasi: “Žena ne može biti ono tko jest u modernom društvu koje je pretežno orijentirano muškarcima, sa zakonima koje su stvorili muškarci te sucima i odvjetnicima koji prosuđuju ženstvenost s muškog stajališta.” „Kuća lutaka“ predstavlja prekid ljubavne drame i donosi društveno angažiranu dramu u kojoj žensko pitanje postaje pitanje ljudskog samoostvarenja. Likom Nore, Ibsen otvara vrata feminizma te pokazuje značaj emancipacije pojedinca. Neosporiva je činjenica da svaki pojedinac zaslužuje postati najprije vlastita osoba, a zatim nečiji partner, roditelj, prijatelj… Nebitno radi li se o ženi ili muškarcu, prvi korak prema otkrivanju smisla života je potraga za samim sobom, otkrivanje svoje osobnosti i pronalazak svog mjesta u svijetu. Time zaključujem da feminizam ujedno označava i humanizam, što postaje tema pokreta, rasprava i književnih djela 20. i 21. stoljeća. Ali ne i samo tema književnosti, ozbiljan je to poziv na budnost svih nas. Što se zapravo nalazi iza vrata suvremenih građanskih obitelji? Koliko još Nora pokušava otvoriti vrata i otići u noć? – upravo sada.
Lucija Ivačić, 3.f
