Književna teorija ruskog formalizma, teorija koja usmjerava teorijski interes prema formi književnog djela, istovremeno implicirajući na povezanost forme i jezika, svoj je vrhunac dostigla u drugom desetljeću 20. st. Mihail Bahtin autor je koji u djelu Problemi poetike Dostojevskog opisuje i locira književnoteorijske novitete koje nalazimo u opusu Fjodora Dostojevskog. Konkretno se bavio književnim postupcima koje smatramo unikatima, a koji Dostojevskog čine kanonskim autorom realizma. Bahtin, naime, govori kako „Dostojevskog smatramo jednim od najvećih inovatora u području umjetničke forme.“ Dakle, Dostojevski svojim utjecajem premašuje granice književnih krugova te mijenja umjetnost i njezin odnos sa zbiljom. Pri tom navodi konkretne književne postupke koji čine Dostojevskog najvećim inovatorom svjetske književnosti, a koje treba pojasniti te potencijalno povezati s drugačijim filozofskim pravcima i učenjima.
Bahtin započinje identificirajući višeglasje kao glavnu karakteristiku Dostojevskijevog djela: “Mnoštvo neovisnih i nerastavljenih glasova i svijesti, genuinska polifonija potpuno valjanih glasova…” Konkretna važnost Bahtinove analize književnih postupaka jest upravo u tome što je Dostojevski svojevrsni tvorac polifonijskog romana. Dakle, žanr se nije mogao analizirati prema unaprijed stvorenim okvirima i shemama po kojima su se analizirali drugi europski romani, upravo zbog toga što je bio u tom smislu unikatan, prethodno neviđen i nejasan. Ključ polifonije koju uvodi Dostojevski upravo je u strukturi zapleta, odnosno dijaloških i monoloških rasprava.
Vrlo je važno reći kako, osim što ne postoji ”glavni lik”, odnosno lik koji je do tolike mjere dominantan svojim moralnim načelima da preuzme kompletan autorov svijet, ne postoji upravo ni taj unikatan svijet. Autorova je stvarnost prepuna diskontinuiteta, upravo zato jer nije formirana pomoću moralnih načela određenog protagonista. Dakle, zaplet u romanima Dostojevskog nije kreiran na temelju jedinstvene, autorski nametnute stvarnosti. Njegova je funkcija upravo staviti naglasak na samosvijest likova tako da svaki sudjeluje pod vlastitim uvjetima, svojim glasom, prema vlastitim idejama o sebi i svijetu.
Bahtin objašnjava kako Dostojevskog ne zanimaju likovi kao pojedinci ili društveni tipovi koji zauzimaju određeno mjesto u autorovom svemiru, gdje je njihov identitet i svjetonazor fiksiran, definiran, ograničen određenim ciljem kvalitete. Dostojevski, naime, ne kreira definirana, definitivna i konačna psihička stanja te etička načela, odnosno ne kreira lik za kojeg postoji određena, potpuno moralna i idealna kvaliteta. Ne promatra i ne kreira likove na temelju načina na koji oni egzistiraju kao pojedinci ili društvene karike unutar autorova svemira.
Bahtin konkretno govori: „autor više ne osvjetljava junakovu stvarnost već junakovu samosvijest“. Uz svijest glavnog junaka djela, možemo locirati samo druge jednako samostojeće, neovisne, samoodređujuće i samopotvrđujuće svijesti. Unikatno jest i to da ne može postojati prevladavajući autorski ili narativni glas, već takav glas može biti samo drugi glas u polifonijskoj strukturi.
Zaključno, Dostojevski je uvijek pisao suprotno strujama mišljenja koje pretvaraju ljudska bića u predmete, u određene potpuno moralne, monolitne entitete.
Konkretno, možemo povezati Bahtinova razmišljanja s filozofijom egzistencijalizma. Jean Paul Sartre, francuski egzistencijalist, tvrdi kako je sloboda jednog ljudskog bića moguća samo kao negacija vlastite faktičnosti, dakle kao negacija vlastite jednodimenzionalnosti. Dostojevski negira faktičnost svakog pojedinog lika, omogućava mu da bude slobodan unutar autorova svemira, ali i slobodan autorove intervencije uopće. Intervencija u svjetonazor likova nije potrebna, upravo zato jer je svaki lik u svojoj polazišnoj točki samosvjestan. Negira monolitnost i trajnost svjetonazora lika, dopušta mu da nadiđe ono logično unutar književnog diskursa, odnosno dopušta mu da ne bude refleksija samog autora.
Stoga, povezavši dvije teze možemo reći kako je ključno promatrati likove romana Dostojevskog slobodnima unutar književnog diskursa, slobodnima unutar zbilje koja je, upravo zbog polifonije, kreirana kao zbilja u kojoj je sloboda moguća. Likovi u polifonom romanu su slobodni autorova interveniranja, svakog oblika nametanja autorova svjetonazora i faktičnosti morala, što ih čini najslobodnijima što mogu biti unutar kreirane zbilje.
Navedena inovacija čini Dostojevskog jednim od ključnih inovatora svjetske književnosti. Bahtinova analiza književnih postupaka Dostojevskog u korelaciji s filozofijom Jean Paula Sartrea omogućuje nam da shvatimo na koji način je Dostojevski kreirao slobodne likove koji ne utjelovljavaju nijedan potpuno moralni arhetip, već koji djeluju bez uključivanja autorova svjetonazora.
Ambivalentnost i neistovrsne definicije slobode čine ovu tezu kompleksnijom za shvatiti. Na koji način Dostojevski može učiniti lik slobodnim, čak i u slučaju da ga on kreira, da je on dio mašinerije realističkog romana?
Potrebno je dodati i objasniti nekoliko svojstava slobode koja je omogućena likovima Dostojevskijevih romana. Naravno, lik nije slobodan u punom smislu riječi, međutim važno je naglasiti kako je utjecaj jednog svjetonazora na drugi u romanu do tolike mjere prirodan da autorova intervencija u moral samih likova nije potrebna, što bi ih posljedično činilo slobodnim. Išao bih i korak dalje te bih rekao kako bi autorova intervencija bila štetna za siže. Kada kažemo da lik nije monolitan, objašnjavamo do koje je mjere zapravo prirodan, podložan promjeni i shvaćanju fragmenata života. Dakle, Dostojevski i Sartre nam omogućavaju da shvatimo kako monolitan lik nije reprezentacija pravog pojedinca, već je tek Dostojevski kreirao stvarne, prirodne pojedince unutar vlastitog svemira.
Također, važno je referirati se konkretno na život Rodiona Raskoljnikova, lika u romanu Zločin i kazna. Odabrati Raskoljnikova za analizu te dokaz ovakve teorije ključan je, upravo zbog toga što je ključan motiv s kojim se on bori upravo nejasnost i nespremnost na apsolutnu slobodu. Teoriju filozofa Friedricha Nietzschea protumačio je na svoj način, govoreći sam za sebe da je Übermensch. Međutim, nakon ubojstva uviđa kako je ključno razumjeti sve što apsolutna sloboda donosi, važno je uistinu biti spreman biti slobodan. Naime, Nietzscheov koncept nadčovjeka objašnjen je u njegovom djelu Tako je govorio Zaratustra, gdje je Nietzsche za svog lika Zaratustru postavio Übermensch kao cilj koji si čovječanstvo treba postaviti. Übermensch predstavlja pomak od onostranih kršćanskih vrijednosti i očituje utemeljeni ljudski ideal, ali i pripremu čovjeka na apsolutnu slobodu hipotetskom idejom da boga nema.
Kako bismo, ipak, uistinu odgovorili na pitanje na koji način lik može biti slobodan unutar književnog diskursa, moramo jasno odrediti granice stvarne, realne slobode unutar autorova svijeta te mogućnosti i želje za njom. Raskoljnikov nakon ubojstva Aljone Ivanovne, iako ima kompletnu slobodu misliti i osjećati što želi, odnosno bez autorove reakcije, apsolutnu slobodu ipak mora postići. Upravo ga potraga i želja za takvom, idealnom slobodom dovodi do propasti.
Dakle, ono što nam djelovanje Rodiona Raskoljnikova, kao i Sartreovo poimanje slobode uistinu objašnjava to kako lik u romanima Dostojevskog ima najbliži mogući odnos sa slobodom modernog čovjeka. Može shvaćati, mijenjati se i propadati bez autorove intervencije, međutim, poput stvarnog pojedinca, mora shvaćati vlastitu slobodu progresivno. Polifonija ne čini likove apsolutno slobodnima, već ih čini u svojoj polazišnoj točki pripremljenima da postignu vlastitu slobodu unutar književnog diskursa. Dostojevski je, paradoksalno, sebe eliminirao kao figuru stvoritelja morala i fabule, kreirajući lika s ozbiljnim predispozicijama da postane Übermensch, međutim bez konkretne formule za slobodu.
Adrijan Vujica Marković, 3.b
