Oduvijek slušam kako sam stvorena za velike stvari, kako ću jednoga dana osvojiti Nobela, kako moram iskoristiti svoj talent i pamet. I pogodite što. Evo, stojim ovdje, i priznajem, kao na nekoj grupnoj terapiji: ja sam Lucija Kaurinović i moj najveći strah je prosječnost.
Poprilično je paradoksalno kada ste u depresiji jer više nemate snage raditi više, bolje, predanije, a razlog zašto ne radite više, bolje, predanije, upravo je depresija. I tako u krug. Ujevićevi jablani također pate, ali iz njihove patnje proizlazi umjetnost, iz njihovog mraka proizlazi svjetlo za ostale. Zašto iz moje patnje ne proizlazi ništa? Mogu li se uopće smatrati iznimnim pojedincem ako moja patnja nije plodonosna, ako je samo patnja i ništa više? Jesam li onda i ja nitko i ništa više?
Otkad znam za sebe, ne znam tko sam ako nisam akademski uspješna. Moj identitet se gotovo poistovjetio s mojim uspjehom i svi me na obiteljskim okupljanjima pitaju kako je u školi. Nije mi lako priznati im da spavam u zadnjoj klupi i da više nemam kapacitet, a ni snagu kao prije, a još mi je teže priznati to sebi. Nisam nikoga ubila kao Raskoljnikov, ali i moja kazna je pitanje jesam li dovoljno vrijedna. Zašto nisam kao Aleksandar Veliki koji je osvajao s 18 godina ili kao Mozart koji je skladao s 8? Više od svega htjela bih se istaknuti, ali ne iz narcisoidnosti. Možda iz mržnje prema trenutnom sistemu ili iz mržnje prema verziji sebe koja nije iskoristila svoj potencijal. Voljela bih pridonijeti boljoj budućnosti. Vjerujem da nisam jedina koja bi voljela da se može pronaći u visokim jablanima, a ne u glupoj rulji. Vrag mi ne da mira.
Priznajem da katkad idealiziram tu ideju. Očekivanja nas oblikuju, najčešće krivo. Današnje društvo smrt je za čovjeka kao individualca jer se od svakoga očekuje da bude bolji od drugog, umjesto da živi u miru po svome. Cijeli sustav postao je jedno veliko natjecanje, ali kukavički je uspoređivati se s drugima ako znamo da nisu svi isti i da svatko ima drugačije sposobnosti i talente. Društvo voli uzdizati iznimne pojedince, ali ne voli uzdizati težak rad i patnju koja se iza tog nalazi. U glavu mi je oduvijek usađena misao da bih bila sretna da uspijem, ali sad shvaćam da u svojem slučaju, uspjeh plaćam srećom. Naposljetku, šanse za nagradu, jednake su šansama za tragediju.
Ne znam zašto volim izjednačavati prosječnost s neuspjehom. Uspjeh je subjektivna stvar i ne smijemo ga generalizirati i kapitalizirati, davati mu isključivo osobine iznimnih pojedinaca. Nekome je uspjeh započeti obitelj, a nekome je završiti doktorat. Nekome je uspjeh svaka mala svakodnevno prijeđena prepreka, a netko, čitaj: ja, neće biti zadovoljan ni kada umre radeći za nedostižne ciljeve.
Ne želim gledati s visine ljude koji rade u uredima od devet do četiri i koji vode prosječan život. Ostali ljudi nisu tu samo da se razmnožavaju i budu poslušni i nisu nitko i ništa zbog toga. Oni su također individualci poput mene i vjerujem da ne žive dosadnim životom. Želim vjerovati da se sreća može pronaći u svakodnevnici. Ponekad je teško pomiriti se s time da ne možemo svi završiti u udžbeniku iz povijesti jednog dana. Tako da bih završila ovu grupnu terapiju, a sljedeću ću započeti blažim riječima: „Ma znate kakvi smo mi dupli jarci u podznaku”.
Lucija Kaurinović, 3.b
