Egzistencijalistička transformacija
Kafkin stil, višestruki simbolizam u korelaciji s magičnim realizmom dok opisuje Gregorovo preobraženje uistinu utjelovljuje duh egzistencijalizma. Ne samo da Gregor mijenja svoja tjelesna svojstva, svojstva koja moramo uzeti u obzir, svojstva koja ne valja suviše analizirati, on mijenja i svoju egzistenciju, gotovo iz temelja mijenja svojstva svoga postojanja. Treba li uopće, dakle, objasniti navedenu problematiku, jer su nam svima jasne temeljne razlike kukca i jednog trgovačkog putnika? Trebalo bi nam biti jasno kako su to svojstva dvije različite egzistencije, one sa svijesti te one koja samo obavlja zadatke potrebne za preživljavanje ili praćenje životinjskih nagona.
Razlog Kafkine molbe da na naslovnici Preobražaja ne bude kukac (koja, evidentno, nije poslušana, upravo zato će itko teško pronaći knjigu s drugim motivima na naslovnici), čini se krajnje trivijalna, beznačajna i gotovo kao hir, kao pokušaj da jedna dandy, uglađena figura postane simbol bunta i odupiranja normama. Međutim, iščitamo li tu molbu u kontekstu djela, smatram kako možemo razlučiti izrazito bitnu ideju koja stoji iza toga, a koja će nam biti važna pri daljnjoj analizi.
Za početak valja napomenuti kako činjenica da je kukac simbol ne čini naslovnicu spornom, spornom ju čini upravo ideja kako kukac uistinu, koliko god se u njega zagledamo, to nije. Najbolji primjer, onaj u kojem mogu objasniti razliku između generalnih simbola i Gregorova preobražaja jest Poeov gavran koji je, iako simbol, ipak gavran. Jasno nam je što predstavlja, na koji način djeluje te nam je jasna njegova uloga u poemi, međutim upravo nejasnost ga čini simbolom. Preobražaj gavrana nije evidentan, ne možemo reći kako znamo što je gavran bio te kako znamo što ga odjeljuje od onog jata gavrana koje vidimo na obližnjoj trešnji pogledamo li kroz prozor. Ne znamo čime je uvjetovana činjenica da taj gavran nije samo gavran te ne znamo što se dogodilo da je to postao. Poeov gavran, dakle, ne mijenja svoju egzistenciju, mijenja neka svoja svojstva u odnosu na druge gavrane.
Gregor, s druge strane, mijenja svoja svojstva, ali ih ne mijenja u odnosu na druge ljude ili na druge kukce, već mijenja ono tjelesno, istovremeno ostavši „isti stari Gregor“. Njegova netjelesna metamorfoza nastupa tek kasnije, u kontekstu okolnosti, ali i činjenice da više nije toliko sličan čovjeku koliko bi volio biti. Tjelesna transformacija ne utječe direktno na njegovu duševnu promjenu, već ga postavlja u situaciju gdje je takva duševna promjena neizbježna. Iz toga treba zaključiti kako Kafka nije želio kukca na naslovnici upravo zato jer kukac nije direktni uzrok njegove egzistencijalne promjene, odnosno objašnjava kako se ne treba biti kukcem kako bi se bilo Gregorom.
Međutim, ako lociramo kako postoji tjelesna i netjelesna transformacija samog Gregora, treba objasniti iz čega u što se Gregor uopće transformira. Fizička transformacija je intuitivna, jasna te, ako je to u egzistencijalizmu i avangardi uopće moguće, nedvosmislena. Gregor, trgovački putnik, sada je kukac.
Egzistencijalnu transformaciju objasnit ću pomoću simbola koji se u djelu čini naizgled beznačajnim, međutim omogućava nam slojevitiju analizu i shvaćanje Gregorova novotvorenog postojanja. Naime, simbol njegovog najdražeg jela, te sami čin iznenadnog odbijanja, može biti čitan u dva ključa. Naime, možemo reći kako je uz Gregorova tjelesna transformacija u kukca logična kako će njegov svjetonazor poprimiti obilježja onog kako čovjek doživljava kukca, kukca koji vrlo vjerojatno ne voli Gregorovo najdraže jelo ili ga pak jede samo zato jer je najbliže, najbrže te jedino dostupno. Međutim, kako bismo uistinu shvatili relaciju između Gregorova najdražeg jela i njegove metamorfoze, moramo promatrati jelo kao jednu od zemaljskih strasti koje se Gregor odriče. To odricanje se, ipak, ne događa svjesno, već nam otvara potpuno novu sferu Gregorova identiteta, onu podsvjesnu, onu koja upravo pati zbog tjelesne transformacije, koja se nekim dijelovima nje odupire, a neke prihvaća.
Strast donosi sreću, zadovoljstvo, a Gregor ih više iz nje ne dobiva. Međutim, jasno nam je kako Gregor sreću i prisnost i dalje može osjećati, što nam je natuknula retrospekcija Gregorovog prisjećanja obitelji u nostalgičnom, načelno lijepom svijetlu te Gregorovo grčevito čuvanje slike iz časopisa. Dakle, govoriti o tome da je Gregor poprimio osobine kukca te da je zbog toga njegova strast jednostavno prestala biti značajna, bilo bi krajnje nespretno za reći, upravo iz razloga što i dalje voli, želi i nada se, međutim, bez ovozemaljske ugode, gotovo kozmički. Gregorova sreća i dalje postoji, nije se izgubila u nejasnoj „svijesti“ jednog kukca. No, ona dolazi u oblicima koji nisu direktno povezani njegovim željama, požudama te strastima, već u oblicima koji su povezani s njegovom novostvorenom egzistencijom.
Valja u ovom trenutku govoriti o ničeanskom nadčovjeku, čovjeku koji se upravo mora lišiti zemaljskih strasti. Nietzsche u svome djelu Tako je govorio Zaratustra govori upravo o takvoj, gregorovskoj sreći, onoj koja nema temelj u zemaljskim požudama. O takvoj sreći govori upravo kao o idealnom tipu sreće, sreće koja se pripisuje upravo tom neodrživom konceptu nadčovjeka, apsolutno slobodnog čovjeka. Nietzsche govori: „Što mi je stalo do moje sreće! Ona je siromašna i gadna i puna bijednih užitaka. A trebalo je da moja sreća opravdava i sam opstanak!“, misleći na sreću o kakvoj govorimo upravo u Gregorovoj problematici. No Gregor ne može biti nadčovjek, pa on je kukac!
Kafkina želja neprikazivanja Gregora kao kukca mora biti jasnija u okviru ove problematike: Gregor nije kukac, međutim bježi od onog standardnog ljudskog. Bježi od svojih antropomorfnih obilježja, istovremeno postavši upravo predmet težnje svakog čovjeka. Metamorfozom se pomaknuo od ljudskog, a u procesu je postao idealno ljudsko, ljudski entitet koji svoju životnu energiju i radost crpi upravo iz toga što postoji, što jest, iako mu stvarno nije nimalo jasnije zašto je upravo on tu te zašto je baš kukac. Ne bi nam ni trebalo biti jasno zašto je Gregor kukac, ali moramo shvatiti kako je ključan motiv upravo bježanje od ljudskog.
Egzistencijalna transformacija upravo je u tome sadržana. Transformacijom u naizgled neljudsko, postao je upravo idealno ljudsko, ljudsko koje bez svojih zemaljskih požuda može osjećati, biti zadovoljan i miran. Pobjegavši od ljudskog – Gregor je pribjegao idealu nadljudskog.
Adrijan Vujica Marković, 4.b
