Nitko nikoga ne sluša. Nitko ne sluša samog sebe.
Ćelava pjevačica je, na prvi pogled, totalno besmisleno djelo. Naslov je odabran iz niza fraza koje se u dijalogu redaju jedna za drugom bez nekog reda ili razloga, likovi nisu likovi nego koncepti, rastavljeni na pozornici pred gledateljima – sve varijable odstranjene, onome što je bio lik ostaje samo ime i uloga proizvodnje zvukova na pozornici. Laičkom je oku ova antidrama suviše neshvatljiva; moglo bi se reći “uđe na jedno uho, izađe kroz drugo.” Neinteresantna je jer ljudski mozak traga za smislom, ali je i sklon preuranjenim zaključcima – kombiniranje ove dvije činjenice govore da će prosječan čovjek poslušati pet minuta uvodnog dijela, pokupiti kaput i izaći iz kazališta.
Prije nego li nastavite čitati ovaj osvrt, molit ću vas da napravite jednu mentalnu vježbu.
Zamislite da je 10.5.1941. Imate 10 godina, skrivate se s majkom i mlađom sestrom u dijelu londonske podzemne željeznice. Hrane nema, a svaki put kada na grad padne njemačka bomba, svijet se trese. Sestra vam je bolesna, neće doživjeti kraj rata. Majka moli za oca, ali svi znaju da je otac već odavno pokopan ispod gusjenica nekog Panzerkampfwagena u Dunkirku. Ona nastavlja moliti.
Kako itko u tom beznađu i užasu može nastaviti vjerovati u red i smisao? Zašto je majčina molitva išta smislenija od Ionescove predstave koju ćete gledati 15 godina kasnije, u obnovljenom kazalištu na West Endu?
Starija generacija se nakon rata pokušala vratiti u svoj ustaljeni, poznat stil života. Razgovori o tome jesu li krumpiri dobro ili loše skuhani nisu se često čuli u izbjeglištvu ispod grada. Jasno je izbjegavanje teme rata i neimaštine koja je uslijedila. Nitko se ne želi sjećati. Privid normalnosti.
Možemo li isto očekivati i danas? Može li se “istina” rastaviti na još manje dijelove?
Kažu da se povijest ne ponavlja, ali se rimuje. Kažu da je povijest učiteljica života. Kažu i da se na greškama uči.
Kažu, i govore s rukama preko svojih ušiju. Čovjek nažalost većinu svog života provede ovako, izričući lekcije samo zato da bi se nešto reklo. Nitko nikoga ne sluša. Nitko ne sluša samog sebe.
Rat u Ukrajini ostavit će mnogo slomljenih ljudi, kao i onaj koji je pokrenuo osnovnu ideju antidrame. Svijet živi u konstantnom strahu od napada, na koje nadodaju i propagandno orijentirani (čitajte: mainstream) mediji. Možda će užas od nuklearnog razaranja, kraja vjekova, biti dovoljan da inspirira mislioce slične Ionescu, i ako poživimo, možda ćemo se zbilja naći u umu tog engleskog djeteta u engleskoj podzemnoj željeznici, engleskoj kući, engleskom kazalištu, engleskom grobu.
Sat otkuca koliko želi.
Marija Kuten, 3.d
