Budućnost čitatelja – Luka Piljac, 4.f
Kratki tekst Suvremeni prozaik pred izazovom „smrti čitanja“ splitskog autora Jurice Pavičića bavi se, između ostalog, temom, prve ikada, postčitateljske generacije. Kako je moguće da se generacija naziva postčitateljska, a živi u vrijeme interneta – svemogućeg alata za traženje informacija i nepresušnog izvora svih oblika znanja. Literatura nijednoj drugoj generaciji prije nas nije bila dostupnija, internetske tražilice omogućuju nam pristup raznim novinskim člancima, romanima, kratkim pričama, pjesmama u svega par klikova mišem. Zvuči poprilično distopijski da smo uz sve navedeno generacija koja prema mišljenjima stručnjaka, vrlo slabo čita. Čitati se uči u prvom polugodištu prvog razreda osnovne škole na nastavi Hrvatskoga jezika. Prvi dulji tekstovi koje čitamo lektire su koje služe kako bi izvježbali i izoštrili vještinu razumijevanja pročitanog teksta. Na lektire se od početka gleda s prijezirom, većini su dosadne i djeci se čine beskorisnim. Smatraju se gubitkom vremena te se već u najranijoj svjesnoj dobi, kod prvih kontakata s malo dužim čitanjem, stvara negativan odnos s fizičkim knjigama i čitanjem uopće. Čitanje postaje oblik kažnjavanja zbog neprimjerenog ponašanja, djeci se oduzimaju mobiteli, tableti, igraće konzole te su umjesto surfanja po internetu prisiljeni čitati. Je li uopće moguće voljeti i željeti čitati ako ga roditelji, koji možda ni sami ne čitaju knjige, konstantno nameću?
Ono što čini razliku između naše i svih ostalih generacija je to da smo rođeni s najmodernijom tehnologijom, s njom se susrećemo puno ranije nego s knjigama i pričama. Primjerice, danas je pričanje ili čitanje priče prije spavanja zamijenjeno pasivnim gledanjem videa na YouTubeu? Budući da smo potpuno drukčije odgajani od drugih generacija, opravdano je očekivati da ćemo i kao čitatelji biti drukčiji od drugih. Pogrešno je naslutiti da današnja generacija, kvantitativno, malo čita. Danas se čita više nego ikada, svaki smo dan, prisilno, ali i svojevoljno, bombardirani novim informacijama u tolikim količinama da više nismo sposobni razlikovati bitne od nebitnih, a još gore, istinite od lažnih informacija. Masovnost medija i vrlo laka dostupnost informacija možda se čine kao dobre stvari, međutim konstante distrakcije i pojavljivanje novih informacija ne dopuštaju nam da o pročitanome uopće stignemo kritički promisliti. To u konačnici dovodi do smanjenja koncentracije i mogućnosti da smo u stanju aktivno razmišljati o određenoj temi neki dulji period. Tu tezu potvrđuju brojna znanstvena istraživanja pa tako i citat Maryanne Wolf, neuroznanstvenice sa Sveučilišta u Kaliforniji: „Ne vidimo i ne čujemo s istom kvalitetom pažnje jer vidimo i čujemo previše, na što smo naviknuti, a onda i dalje tražimo više.“ Sukladno tome čitatelji će se u budućnosti dijeliti u dvije glavne kategorije prema načinu čitanja – na plitke i duboke čitatelje. Plitko je čitanje uglavnom usputno te se odvija automatizmom bez previše razmišljanja o pročitanom, bez aktualiziranja i bez kritičkog analiziranja. Domena gdje se, danas, odvija većina plitkog čitanja vrlo je specifična i očita. Radi se, naravno, o već spomenutom internetu, društvenim mrežama, raznim neozbiljnim portalima i forumima. Indirektno smo prisiljeni samo površno listati tekstove čitajući svaku desetu riječ, zato što ih jednostavno ima previše da bismo svaki stigli iščitati. Nailazimo iznova na slične tekstove o istoj stvari, ali nijedan nije u potpunosti isti. Svi se silni detalji i informacije ne podudaraju, stoga nam je teško odabrati kojem izvoru vjerovati. To dovodi do toga da nam se sve informacije u glavi izmiješaju, a na kraju ni sami ne znamo što smo točno pročitali. U takvom zbunjenom stanju obično odustajemo od pamćenja pročitanih informacija uopće, a naše čitanje postaje besmisleno. Također, na porast broja plitkih čitatelja utječe i današnji užurbani stil života. Ljudi su konstantno zatrpani poslom ili jure s jednog mjesta na drugo pa čak i ako žele temeljito iščitavati i baviti se simbolikom tekstova, fizički ne stignu. Naravno, nekima ne stvara problem čitati uz buku, galamu ili prekidanje nakon svakih par rečenica, no ipak su u većini oni koji se na taj način ne mogu ostati koncentrirani, a to je ključna karakteristika koja dijeli dva profila čitatelja. Drugu, danas u manjini, kategoriju čitatelja čine duboki čitatelji. Oni proaktivno razmišljaju čitajući te se kasnije na isto reflektiraju i donose zaključke. Ovaj način čitanja zahtijeva više vremena, pozornosti i koncentracije, ali je naša korist od njega znatno veća. Takvim čitanjem razvijamo frontalni korteks mozga, poboljšavamo kritičko razmišljanje te lakše ostajemo usredotočeni na svakojake aktivnosti duže vremena. Čitanje fizičkih knjiga češći je kod ovog tipa čitatelja, jer se odvija nesmetano, bez ikakvih anketa, reklama ili bilo kakvih distraktora koji su sveprisutni i ometaju nas na internetu. Umijeće dubokog čitanja potrebno je vježbati i usavršavati te ga vežemo uz visokoobrazovne pojedince koji su jedini sposobni tumačiti pisane tekstove ispravno. Ako to pokušaju neadekvatno pripremljeni ljudi najčešće dolazi do pogrešnog iščitavanja i krivog shvaćanja književnog teksta. Nije nemoguće naučiti ispravno razumijevati i interpretirati metafore, simboliku i alegoričnost tekstova, međutim to je težak i izazovan posao za koji mnogi nemaju vremena ili mu jednostavno nisu dorasli.
U današnjem je svijetu nemoguće cijelo vrijeme čitajući zadržati karakteristike dubokog čitanja. Razlog tomu je taj da nemamo dovoljno velik kapacitet mozga i pamćenja da bi mogli upamtiti i rastumačiti apsolutno svaki tekst koji tijekom dana pročitamo. Također, od toga ne bi imali skoro nikakve koristi te bi stalno bili iscrpljeni i nesposobni za obavljanje bilo kakvih drugih obveza. Zato smatram kako će se budući elitni čitatelji morati moći brzo prilagođavati bilo kojem tekstu koji čitaju. Trebat će moći biti sposobni prebacivati se s dubokog na plitki stil i obrnuto više puta dnevno. Takve brze promjene i stalna aktivacija drugih dijelova mozga za različit stil iščitavanja bit će odlike najsposobnijih čitatelja. U sekundi će u moru tekstova moći prepoznati najobičniju reklamu te se prebaciti na plitki stil čitanja optimalno čuvajući energiju. Ovakvo je predviđanje samo rezultat povećanja broja današnjeg dijela slabije obrazovanog stanovništva, većinski nezainteresiranog za čitanje, a čijim će se, nažalost, zahtjevima svi budući prestižni čitatelji morati prilagođavati.
Čitateljeva očekivanja – Dina Pehnec, 4.f
Ponekad suvremeni čovjek nije ni svjestan koliko je bogat. Zahvaljujući napretku tehnologije i znanosti, uz pravedno upravljanje resursima siromaštvo i glad bi u potpunosti mogle biti iskorijenjene. No, blagodat ovoga doba izražena je i u drugačijem aspektu. Mnogi ljudi napokon imaju priliku biti literarno bogati. U prošlosti su knjižnice bile rijetkost ili prostor dostupan imućnima. Također, većinsko je stanovništvo bilo nepismeno tako da veća brojnost knjiga ne bi puno značila. Na primjer, dok je 1820-ih udio pismenih bio 12 %, a godišnji broj novoizdanih knjiga se brojao u tisućama, za 2022. godinu taj udio iznosi 87 % te je broj novoizdanih knjiga oko četiri milijuna godišnje . Osim u papirnatom obliku, književni su tekstovi postali dostupni i u elektroničkom. Zbog takvih dostupnosti i prilika, osoba se može opisati kao bogata. Bez obzira na manju brojnost autora i čitatelja, književnost se razvijala, a ukus čitatelja mijenjao. Kako i tada, tako i sada, knjige su dobivale pozitivne i negativne kritike. Zašto je u nekom razdoblju određeni žanr ili stil zastupljeniji? Zašto požalimo što smo za neke knjige uložili vrijeme, a neke čitamo iznova i iznova? Moglo bi se reći da se dio odgovora krije u očekivanju čitatelja prema tekstu. Često nastanu burne reakcije kada netko upropasti knjigu tako što prepriča kraj ili preokret u književnom djelu. Na engleskom se za taj događaj koristi izraz „to spoil a book”. Prema znanstvenim pretpostavkama kombinacija pretpostavki i iznenađenja zabavlja mozak. Ukoliko je odgovarajući omjer tih dviju stavki zadovoljen, čitanjem se povećava zadovoljstvo. Omjer je za svakoga individualan, svojstven. On ovisi o osobinama ličnosti ili takozvanom psihološkom profilu. Osoba koja uživa rješavajući zagonetke i misterije, obožava apstraktno razmišljati i stvarati pretpostavke, preferirat će književna djela koja su unikatnija, nepredvidljivija i s neočekivanim tijekom radnje. Takva će osoba negativnije reagirati na preuranjeno tuđe prepričavanje radnje. S druge strane, oni koji vole sigurnost i umara ih neizvjesnost ponekad su zahvalni što unaprijed znaju kako će se djelo odvijati. Kombinacija predikcije/predvidljivosti i iznenađenja ne postižu se samo po pitanju radnje, već i na razini jezika. Kompleksnost jezika, poredak i odabir riječi utječu na reakciju mozga. Ovo je najprimjetljivije u lirici gdje važnu ulogu ima igra riječi i simboli. Kada Matoš u svojoj pjesmi Jesenje veče piše: „Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene rijekom plivaju, Žutom rijekom među golim granama,” bojama stvara čitatelju imaginarnu sliku. Uz jesen se često veže žuta boja, koja se spominje u četvrtom stihu, ali sintagma olovni snovi nije uobičajena pa će zaintrigirati čitatelja na samom početku. Ukratko, iskustvo i vlastite vrijednosti temelj su za razočarenje ili upotpunjenje čitateljevog očekivanja.
https://www.worldatlas.com/articles/what-percentage-of-the-global-population-is-literate.
https://www.weforum.org/agenda/2022/09/reading-writing-global-literacy-rate-changed/
https://wordsrated.com/number-of-books-published-per-year-2021/
Potrebno je, zatim, objasniti kakvu ulogu ima osobno viđanje svijeta u odnosu između književnog djela i čitatelja ili autora. Povijesni tijek književnosti može ukazati koliko su se očekivanja mijenjala. U ovom se slučaju očekivanje gotovo izjednačuje s pitanjem svrhe. Starogrčki dramatičari poput Eshila, Sofokla i Euripida pišu tragedije čija je svrha izvođenje na pozornici, a nakon izvedbe je najuzvišenija pojava katarze. Znači, od književnog se teksta zahtjeva da izazove katarzu kod gledatelja. Tragedija koja nije uspjela potaknuti duhovno pročišćenje jest promašena. Ipak, današnji bi se čitatelj, recimo Sofoklove Antigone, mogao razočarati ili oduševiti na temelju drugih elemenata poput karakterizacije likova i jezika. Nadalje, srednji je vijek karakterističan po duhovnoj tematici. Najčešći hrvatski srednjovjekovni autori su ujedno svećenici pa su u knjigama promicali ideje Crkve. Takvi bi se književnici sablaznili na probuđenog renesansnog čovjeka poput buntovnog Hamleta. Shakespeareov Hamlet postaje književnim klasikom. Zbog toga je mnogima radnja drame već unaprijed poznata, ali čitatelji i bez predznanja mogu imati različita očekivanja. Usprkos kontrastnim viđenjima svrhe književnog teksta, postoje i sličnosti između ukusa čitatelja u različitim razdobljima. Na primjer, u srednjem je vijeku smatrano da književnost treba imati poučnu ulogu, a to se preklapa sa Šenoinim dobom. Prema narodnjačkoj koncepciji tog doba, književnost ima prosvjetiteljsku funkciju. Osim didaktičke uloge, prosvjetiteljstvo donosi i kritičko razmišljanje prema sustavu u kojem živimo. Vjerojatno najkontroverznije pitanje svrhe književnosti jest ono koje se odnosi na dočaravanje stvarnosti. Realisti smatraju da književnost treba dati kritiku društvu i što vjernije opisati stvarnost. Kakogod, zagovornici esteticizma, pogotovo larpurlartisti, nalaze smisao djela u njegovoj estetskoj formi. Kada bi čitatelj odabrao Tolstojev ili Novakov roman te pritom smatrao da umjetnost služi jedino umjetnosti, mogao bi ih negativno okarakterizirati. Isto bi vrijedilo da istomišljenik realista pročita, primjerice, Baudelaireovu pjesmu Radosni mrtvac. Ipak, neki će oba viđenja smatrati zanimljivima i vrijednima.
Koja je ispravna, istinska uloga književnog djela zauvijek će ostati misterij. Drugim riječima, nema univerzalne svrhe književnosti koja će odgovoriti na svačija očekivanja. Razlog tolikom sukobu o vezi stvarnosti i djela nalazi se u samoj motivaciji za čitanjem. U nadolazećem objašnjenju se podrazumijeva da je čitateljeva motivacija intrinzična. Ta potreba za čitanjem ili općenito umjetnosti nerijetko proizlazi iz bijega od stvarnosti. Naravno, ne treba nužno biti riječ o izbjegavanju problema, već o pronalaženju drugačijeg rješenja ili suočavanja sa svakodnevnim situacijama. Koliko se god autor trudio dati detaljan opis, uvijek će preostati dio prepušten čitateljevoj mašti. Prilikom gledanja filma ne može se dodati drugačiji, osobni vizualni element. No, niti jedna vizualizacija opisa iz knjige ne može biti identična tuđoj. Dok čitajući maštamo i promišljamo, nailazimo na nova rješenja. Kod bijega od stvarnosti osoba uživa jer se barem taj dio vremena osjeća sretnom. Važno je napomenuti da se može dogoditi i suprotan efekt. Ako osoba nije pronašla zadovoljavajuću utjehu, savjet ili rješenje, njezina su očekivanja od teksta iznevjerena. Prije ili kasnije svaki obrazovani suvremeni čovjek pročita knjigu koja ga oduševi. Ili pak naiđe na onu koja ga u potpunosti razočara. Razlozi za to su raznovrsni: od osobina ličnosti i vlastitih vrijednosti do utjecaja kulture i vremena. Odgovor književnog teksta na očekivanje rezultat je razočaranja i odustajanja od čitanja ili pak zadovoljstva i daljnjeg obogaćivanja čitateljskog iskustva. Upravo pojedinčeva sloboda razmišljanja omogućava ogromnu raznolikost očekivanja. Zatvorenost perspektive, cenzura i autocenzura ili vlastite predrasude i konzervativnost ograničavaju tu slobodu. Književnost čak više od filmske umjetnosti ostavlja prostora za ostvarenje slobode jer, paradoksalno, beskonačna ljudska mašta postaje jedina granica.
Spoznaja o čitanju – Adrijan Vujica Marković, 4.b
Svaka priča, svjedočanstvo, kreativni izričaj te pripovijedanje dovodi do određenog spoznajnog procesa u onome tko ga konzumira. Biti onaj koji spoznaje, u ovom kontekstu, znači biti onaj koji čita, zar ne? Konkretno, čak i ako govorimo o „lošoj“ knjizi nakon koje kognitivni produkt nestaje, spoznaje se posljedično javljaju. Ovdje se postavlja pitanje: u okvirima spoznaje, koje je djelo ono koje smatramo umjetničkim? Može li analiza spoznajnog procesa kao produkta konzumacije književnog djela odgovoriti na pitanje toga je li određeno djelo uopće umjetničko? Spacijalna otkrića unutar autorova svijeta, stanje likova i psihoanaliza, jednostavno slaganje vremenskih crta, retrospekcije i introspekcije kreiraju spoznaju kakvu je iznimno teško kvantificirati, upravo zato jer je posvuda. Dakle, nakon pitanja „što si zaključio čitajući djelo?“, odgovor nikad neće biti jednoznačan, upravo zato jer je kvantifikacija spoznaje nemoguća. Te spoznaje, naravno, nisu apriorne, one su potaknute širenjem vidika znanja, nadograđivanjem na znanje iz pojedinog vanjskog izvora. Isto tako, nije svaka aposteriorna spoznaja koju tijekom čitanja obrađujemo iste prirode, neke su spoznaje naravno one koje ostaju, koje pojedinac implementira u građenje novih spoznaja, neke su specifične za autorski svemir. Međutim, sličnost svake pojedine spoznaje koja tijekom čitanja nastaje je u dvije kategorije.
Za početak, svaka je spoznaja aposteriorna, jer iako autori poput Junga govore o urođenim arhetipovima koji se književnošću izražavaju, Jung isto tako govori kako spoznaja arhetipova čini urođene tipove onima koje prihvaćamo kao svjesnu ideju. Dakle spoznaja, iako može biti apriorna, kod čitatelja ona mora nastajati kao kognitivni odgovor na potencijalno apriornu spoznaju autora. Druga važna ideja koja prati svaku spoznaju upravo je poveznica njihova nastajanja, načina na koji se formira odnos onoga koji spoznaje i onoga što se spoznaje. Kako smo već ustanovili, ne možemo sa sigurnošću znati je li apriorna ideja ona koju prihvaćamo kao aposteriornu, međutim možemo znati ovo: odnos subjekt-objekt djela i čitatelja mora funkcionirati po principu kopernikanskog obrata, kao i druge spoznaje. Immanuel Kant definirao je spoznajni odnos subjekt-objekt kao odnos koji ne definira samo vlastito prilagođavanje subjektu, već je objekt taj koji mijenja svoj položaj u odnosu na subjekt, prilagođava se našim spoznajnim moćima te se u tom procesu kreira ono što nazivamo spoznajom. Onaj koji spoznaje jest onaj koji čita, kako je navedeno na samom početku ovog teksta, no ne sasvim. Promotrimo to ovako: objektom kojeg spoznajemo smatramo određenu naraciju, priču. Kako bih najbolje demonstrirao ideju, uzmimo za primjer Lolitu Vladimira Nabukova, upravo zato jer je pojam tog djela u javnim krugovima dvojak. Naime, smatramo li Lolitu objektom kojim gradimo spoznaju, nailazimo na problematiku u kojoj se, ovisno o perceptivnim sposobnostima jednog čitatelja, iskustvima te, posljedično, spoznajnom kapacitetu jednog čitatelja, Lolita potpuno drukčije percipira kao temelj spoznaje. Bez uzimanja Kantove teorije u obzir, rekli bismo ovako: „Lolitu dva čitatelja različito shvaćaju.“ Međutim, ako koristimo njegovu terminologiju, ako dodijelimo svakom pojmu u tom odnosu pojedinu ulogu, dolazimo do drukčije realizacije. Subjekt sam ja, svaki ja koji uzme u ruku Lolitu, odluči ju pročitati i percipirati, čitatelj. Taj ja spoznaje ono što gradi objekt, no ja nije skup istovrsnih subjekata. Ja je skup potpuno različitih pojmova objašnjenih zajedničkim objašnjenjem – čitatelj. „Shvaćanje“ djela ne proizlazi samo iz činjenice da jedan čitatelj sadržava drukčija životna iskustva, ne prati isključivo empirističko načelo, već se jedno djelo u odnosu na perceptivnu sposobnost čitatelja uistinu izmjenjuje. Dakle, osim što je skup ja skup različitih pojedinaca, skup djela koje konzumira skup ja izmjenjuje sebe samog u odnosu na to koji čitatelj u sebi spoznaje. Višestruka kognitivna obrada doživljaja, u ovom slučaju Lolite, ne proizlazi samo iz činjenice da jedan čitatelj ima određeni moral i pojam o svijetu koji drugome izostaje, već proizlazi iz toga što se isto djelo izmjenjuje ovisno o perceptivnoj sposobnosti čitatelja, upravo zato jer jedini način na koji možemo reći kako djelo u svijetu postoji jest pomoću toga spoznaje li čitatelj njegovo postojanje i sadržaj. Dakle, spoznaju li čitatelji na isti način isto djelo? Ne sasvim, oni spoznaju različito djelo, upravo zato jer njihove perceptivne sposobnosti nisu ekvivalentne, a po Kantovu tumačenju objekti su različiti percipira li ih subjekt različito zbog razlike u vlastitim perceptivnim sposobnostima.
Gdje se, ovdje, dakle stvara umjetnost? Zaključio bih ovako: umjetnost je upravo ona književnost koja u takvom neizbježnom odnosu subjekt-objekt nije zrakasto simetrična. Zamislimo odnos ovako: subjekt postoji na jednom specifičnom mjestu, a objekt se oko njega okreće. Taj objekt, dakle, mijenja svoja svojstva u odnosu na subjekt, čime se posljedično mijenja spoznaja. Percepcije jednog objekta, time i spoznaja o istom bit će različita, što objekt čini različitim, međutim umjetnost, naracija u svojoj biti, jest upravo ona koja kreira višestruki doživljaj koji se ne temelji na drukčijem shvaćanju pojedinca samo zbog njegovih iskustava. Različita percepcija umjetnosti se, dakle, javlja između ostalog i zato jer, uz iskustvo, perceptivne sposobnosti subjekta variraju, što ju čini raznovrsnom u različitim spoznajama. Umjetnička priča objekt je koji gradi spoznaju, a koji čini diferencijaciju samog sebe kao objekta spoznaje, kao i svako drugo djelo, međutim umjetnost istovremeno kreira višestruke, u potpunosti različite spoznaje. U svakoj poziciji koju subjekt zauzme u odnosu na objekt, objekt se ponaša kao asimetrično tijelo – umjetnost mora biti asimetrična.
