Usamljenost je univerzalno ljudsko iskustvo koje nadilazi vrijeme i kulturu te kao ljudska bića, imamo urođenu želju pripadnosti i povezanosti, što je zapravo i u našim genima jer kao društvena bića, da bismo preživjeli, moramo međusobno surađivati. U suvremenom svijetu skloniji smo individualizmu, što iako doprinosi samoostvarenju, također stvara osjećaj izoliranosti. Osim toga, uzroci osjećaja usamljenosti su: prolazak kroz traume u ranim godinama, teške obiteljske okolnosti, odgovornost i pritisak, ali i egzistencijalna refleksija, tj. upuštanje u introspekciju i promišljanje o većim životnim pitanjima. Ovim temama odlučio se baviti možda najznačajniji hrvatski pjesnik 20. st., Tin Ujević koji je često vješto opisivao osjećaje slabosti, samoće, nemira i očajanja.
Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad!
Antologijski su stihovi pjesme Svakidašnja jadikovka koja opisuje osjećaj starosti mlade osobe. Taj osjećaj se javlja kada se osjećamo opterećeno, oronulo, zaboravljeno, usamljeno, kada žudimo za bezbrižnošću koju smo nekada imali kada smo bili djeca. U tim ranim godinama vjerujemo da će se svijet oko nas oblikovati prema našim željama, a dana obećanja postaju naša vodilja, ali kako Ujević kaže, to su samo varke i duge. Odrasli često donose loše odluke na temelju sustava vjerovanja stvorenih u njihovom djetinjstvu te stvaraju mišljenja, netočne pretpostavke i iskrivljene percepcije. Krajnji ishod su brojna razočarenja, ogorčenja i poniženja. Život od bezbroj obećanja prelazi u beskonačno lutanje i tumaranje zemljom. Gradirani motiv samoće u pjesmi, kolektivni je motiv čovječanstva, što znači da iako smo individue, svi se osjećamo usamljeno i razočarano. Ljudi su prvenstveno okrenuti prema sebi samima te samo tako i mogu pronaći utjehu. Stih: i nema nigdje nikoga, približava nam taj osjećaj beznađa, uzaludnosti i usamljenosti. Iako je većina istraživanja bazirana na starijoj populaciji, postoji sve veći broj dokaza koji upućuju na to da su mlade osobe posebno sklone osjećaju usamljenosti. Kako tumači istraživač DiMatteo, traženje neovisnosti i emancipacije od obitelji i odnosa u ranoj dobi, stvara evidentan rizik za iskustvo usamljenosti. Mnogi usamljenost smatraju posljedicom modernog doba, tehnologije, a dodatno intenziviranom postmodernim trendovima. Ipak, želja za suradnjom nedvojbeno datira iz prapovijesti. Teme samoće mogu se naći u grčkoj mitologiji, npr. Prometejeva krađa vatre bogovima tumači se kao simbol njegovog uzdizanja i time otuđenja od svojih bližnjih. Također, iako se Homer usredotočuje na Odisejeva geografska lutanja, ep implicira da je on i društveno zalutao. U svojim analitičkim spisima, grčki filozofi imali su slične brige: Aristotel je ljude vidio kao društvene životinje kojima je potrebno prijateljstvo. U 17.st. Hobbes je opisao ljudski život ne samo kao gadan, brutalan i kratak, nego i kao usamljenički. Od tada su filozofi poput Descartesa, Nietzschea i Sartrea opširno pisali o društvenoj izolaciji i samoći. Važno je spomenuti da individualne razlike u osobnosti i ponašanju, kao što je izrazita sramežljivost ili nedostatak društvenih vještina, mogu stvoriti uvjete za usamljenost. Također, kulturne vrijednosti i norme utječu na osjećaj usamljenosti, npr. Švedska koja je okarakterizirana kao izrazito individualistička zemlja bilježi veći stupanj usamljenosti, za razliku od kolektivističkih zemalja poput Latinske Amerike, koje vrijednost primarno daju obitelji i sličnim zajednicama. Postoje dvije tipologije usamljenosti. Jedna koristi trajanje usamljenosti za klasificiranje ljudi koji doživljavaju kratkotrajnu usamljenost i dugotrajnu. Druga tipologija odnosi se na emocionalnu, koja proizlazi iz odsutnosti emocionalnih veza koje pružaju intimni odnosi, i na socijalnu, koja se odnosi na nepostojanje odgovarajuće socijalne mreže. Da bi se prestali osjećati tako, ljudi najčešće pokušavaju pronaći svoju svrhu, postavljaju neka ključna egzistencijalna pitanja, a nerijetko se okreću i Bogu koji im pruža vjeru kao vrstu nade i utjehe. Ujević u svom drugom obraćanju Bogu zapomaže, izražava želju za smirenjem, moli Boga da prekine lutanje, tj. ima želju za smrću, koja nastupa kada čovjek prestane vjerovati u ideale, iluzije, osjećati emocije. Čovjek i dalje osjeća gorčinu i mučninu, žudi za promjenom, ali se ništa ne mijenja. Njegova jadikovka je vječna, što simbolički predstavlja završno ponavljanje stihova: biti već star, a tako mlad…
No, iako se čini da je krug zatvoren uvodnom i završnom tercinom, koje su omeđene samoćom, slabošću i osjećajem starosti, ta iluzija se razbija snažnom željom da se bude bolje i da se pronađe put: jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam, kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag.
Za kraj, važno je znati da nismo jedini koji se osjećaju usamljeno. Čak 10% mladih reklo je da osjeća kroničnu samoću. Život nam ne treba postati beskonačno lutanje i tumaranje zemljom, već ga trebamo proživjeti i ostvariti svoje potencijale. Trebamo težiti svojim idealima, no oni nas ne smiju u potpunosti konzumirati. Važno je postavljati pitanja, osjećati se usamljeno jer je to sve dio ljudskog iskustva. Iako smo danas nažalost svi više okrenuti sebi, utješno je da nismo jedini koji se tako osjećaju..
Dalal Zelenika, 4.c
