Ja čitateljica
U književnim djelima sam uglavnom od malena tražila zabavu. To je bio jedan od glavnih načina kako zaboraviti sve obaveze i brige. Naravno, tu se može računati i gledanje serija i filmova, ali ono što sam s vremenom počela cijeniti kod knjiga tijekom godina školovanja je to što književnost nije gotov proizvod. Djela su napisana kao gotova cjelina, no tu ostaje toliko mjesta gdje mi uvrštavamo sebe tj. mjesta za slobodu našeg razumijevanja. Djela nam razvijaju maštu, proširuju vokabular i komunikacijske vještine te vježbaju koncentraciju što je vrlo važno jer smo zbog medija navikli na brzu dostupnost informacija i na gledanje sadržaja koji nam se nude ,,bez misli u glavi’’.
Imam osjećaj da svaka pročitana knjiga postaje dio mene, kao neko sjećanje. U svojim mislima pohranjujem svaku okolinu koju sam složila u skladu s napisanim riječima. Zato sam poprilično spor čitatelj. Kada netko spomene Gregora Samsu, meni se slika njegove sobe pojavi u mislima i točno znam gdje sam u trenutku čitanja stavila njegov stol, njegov krevet, sliku na zidu i vrata. Sve je prikazano kao da sam to uistinu vidjela u stvarnosti. Najčešće, kada bih naišla na sliku njegove sobe u knjizi ili na internetu, shvatila bih da sam krivo protumačila raspored likova i namještaja, ali umjesto da ju ispravim u glavi, ona tako ostaje jer smatram da je to cilj. Smatram da je važno da nijednoj osobi nije sasvim jednako tumačenje riječi i da mašta djeluje u smjeru shvaćanja na temelju identiteta tj. mišljenja i iskustava. Rekla bih da na taj način književna djela proširuju i naša životna iskustva i iznimno doprinose razvoju kreativnosti i mašte. Ja sam bila na toliko mjesta, u toliko atmosfera i upoznala tolike ljude i to sve unutar četiri zida svoje sobe. To je sve bio plod moje mašte izazvan opisima pa zato najviše uživam u knjigama koje imaju detaljne opise mjesta, ljudi ili nekih predmeta kao što je Dostojevskijev Zločin i kazna. Iako mi se djelo Zločin i kazna nije u potpunosti svidjelo na početku jer me odbijao realizam i surovost ljudskosti koju predstavlja, kada smo karakterizirali likove i otkrivali razloge Raskoljnikovljeva ponašanja bolje sam razumjela djelo u cijelosti pa je tako ostavilo na mene veći dojam. S druge strane ponekad su mi takve knjige dosadne za čitanje pa radije čitam drame kao što su Antigona ili Fedra u kojima su česti sukobi likova jer se ponajviše temelje na dijalogu. Kada čitam romane imam osjećaj da gledam sve izvana jer postoji pripovjedač, a kod drama imam osjećaj kao da sam ja taj pripovjedač koji svjedoči događanjima tj. da ne postoji posrednik između mene i likova pa ih i čitam češće. Mogu reći da su mi najdraža ona djela u kojima je radnja dinamična, postoji preokret i napetost, ali da se uz to nalazi i slikovito predočavanje okoline i ljudi. Uz navedeno je važna i tema djela, a dosad mi je najdraža bila tema egzistencijalizma jer je povezana s filozofijom ljudskog postojanja koja mi je također jako interesantna i s užitkom čitam takvu literaturu.
S obzirom da je moja željena karijera gluma moja je volja za čitanjem rasla sve više kad sam razumjela koliko su ta dva pojma usko povezana. Književnost sam počela shvaćati kao kanal za sve što mi treba u glumi za bolje shvaćanje i seciranje likova koje želim glumiti jer za postajanje lika trebam prvo razumjeti njega i njegovu ulogu u cjelovitosti djela. Osim za glumu mislim da će mi moje čitateljsko iskustvo pomoći i u daljnjoj potrazi za djelima koja mi se sviđaju jer ću moći i sama predvidjeti koje je značenje i uloga djela i likova. Često sam izbjegavala književne klasike jer sam mislila da su prekomplicirani i dosadni, no u isto vrijeme sam se počela ozbiljnije baviti glumom i krenula u srednju školu pa sam ih zbog tog morala čitati. Drago mi je da je tako jer me sada više nije strah ako likovi nisu crno bijeli i ne odustajem od djela koje sam započela jer se proširio moj književni interes tj. veći opseg djela mi je shvatljiv i razumijem ih na više razina. Zapravo sam najzahvalnija što su me knjige naučile koncentraciji i ustrajanju u onome što započnem.
Književna djela vidim kao veliki dio svog života jer sam pročitala puno raznolikih djela od kojih je svaki ostavio barem neke scene i atmosferu u mojem sjećanju. Smatram da mi je čitanje pomoglo u tome da se bolje izražavam jer mi se u osnovnoj školi jako često događalo da imam nacrt i osjećaj onoga što želim reći u glavi, ali jednostavno to ne mogu objasniti. Rekla bih da imam i razvijenu kreativnost i maštu baš zato što čitam od kad sam bila mala. Definicija kreativnosti je pronalazak različitih rješenja za isti problem. To se najbolje dobiva iskustvom, a najbrži način da dođemo do raznolikog iskustva je čitanje.
Nika Daničić, 4.c
Ja čitatelj
Kada bi mi se u osnovnoj školi postavilo pitanje čitam li, te što točno, ispitivač bi od mene vjerojatno dobio negativnu povratnu informaciju. Odgovorio bih mu da ne čitam, odnosno da ne čitam dovoljno te da čitam isključivo obaveznu školsku literaturu. Međutim, mnogo se toga promijenilo od osnovnoškolskih dana, što uopće nisam slutio da će se dogoditi prilikom upisivanja srednje škole. Uzroci su te promijene mnogobrojni, a među njima značajno mjesto zasigurno zauzimaju i razna djela koja sam pročitao tijekom svojega srednjoškolskog obrazovanja. Htio bih prije svega u nekoliko rečenica prikazati vlastiti put od skoro potpune književne ignorancije prema zanimanju za književnost i knjigu općenito.
U srednjoj sam se školi prvi put susreo s autorima književnih klasika, a moje je detaljnije proučavanje tih djela isprva poticala bojazan od državne mature jer sam znao kako bez cjelovitog razumijevanja djela ne mogu polučiti uspjeh na spomenutom ispitu. Međutim, s vremenom sam počeo uviđati da primjenom naučenih književnopovijesnih pojmova bolje razumijem srž određenog književnog djela te sam počeo sve više proučavati autore i raditi vlastite raščlambe temeljene na pojmovima koje sam usvojio. Takvim detaljnim proučavanjem određenih djela sve sam više počeo shvaćati kako tipovi pojedinih likova ponavljaju, kao i neki simboli te sam počeo na komparativnoj razini vršiti raščlambe analizirajući pojedine likove. Sasvim slučajno, takvom sam analizom počeo uviđati razne osobnosti koje predstavljaju književni likovi i s njima se poistovjećivati oblikujući pritom vlastiti svjetonazor i ideale. Knjige su me, naime, počele iznimno zanimati jer sam u njima nalazio alternativne načine gledanja na sebe samoga te sam stoga počeo tražiti knjige koje su izvan planiranoga školskog programa. Može se reći da su glavni poticaji koji su me doveli do samovoljnog čitanje prije svega škola i lektire koje sam bio obvezan pročitati.
Međutim, još jedan važan čimbenik u oblikovanju mene kao čitatelja zasigurno je ljubav koju gajim prema proučavanju jezika. Ne proučava se uzaludno na studijima jezika i književnost napisana na tom jeziku, bilo to na standardu ili na nekim arhaičnijim formama određenoga jezika. U mojem slučaju, važnu ulogu u tome imao je ruski jezik. Ruska je književnost bez sumnje jedna od najpoznatijih jer sadrži antologijska djela svevremenskih autora poput Dostojevskog, Tolstoja, Ljermontova, i drugih. Budući da sam velik zaljubljenik u ruski jezik, okušao sam se u čitanju tekstova ruskih pisaca kako u originalu, tako i u prijevodu. Ruski jezik otvorio mi je pogled u meni sasvim nepoznatu stranu književnosti jer sam se tijekom svojeg osnovnoškolskog, ali i srednjoškolskog obrazovanja susretao uglavnom s hrvatskim književnicima (o kojima će svakako biti riječi u nastavku), a ruski svijet mi je bio potpuna nepoznanica koju je tek trebalo istražiti. Proučavajući rusku književnost, za koju sa sigurnošću mogu reći da je na oblikovanje mojega identiteta najviše utjecala, i razne poznate i manje poznate ruske autore, dobio sam uvid u likove koji su me zadivili svojom kompleksnošću, ali su mi istovremeno pomogli u otkrivanju samog sebe. Možda najvažniji lik s kojim sam se upoznao čitajući ruske realističke romane petrogradski je siromašni student Raskoljnikov. U njemu sam vidio impresiju svojega životnog puta od ideji svemoćnosti čovjeka do saznanja da smo mali pred vječnom Istinom (nešto slično kako je pisao Ujević, „Ne gordi se“). Međutim, osim ranije rečenoga saznanja, ruska književnost, zajedno s hrvatskom, probudila je u meni još jedan ideal koji također ima veliki utjecaj na oblikovanje mojega identiteta.
Dakle, nije samo ruska književnost utjecala na mene i moje čitateljske preferencije, nego i domaća, hrvatska književnost. Smatram da je većini učenika hrvatska književnost uglavnom nezanimljiva zbog njezine arhaičnosti i tema ne toliko bliskih današnjoj mladeži. Međutim, na mene je utjecala hrvatska književnost jednog određenog razdoblja, odnosno jedne određene epohe ne toliko obrađivane na satovima hrvatskoga jezika. Hrvatska književnost romantizma najviše je doprinijela oblikovanju mojega identiteta. Autori poput Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, Petra Preradovića, Dimitrija Demetera, i drugih svojim su stihovima prodrli duboko u mene i otkrili mi ideju s kojom sam se tijesno povezao, ideju panslavizma. Iako osobno više preferiram prozne vrste, romantičarski stihovi pružili su mi uvid u neizrecivu ljepotu poezije, vješto oblikovanu i prožetu osjećajima poput ponosa, tuge i junaštva. Stoga je djelo hrvatske književnosti s najvećim utjecajem na moj svjetonazor svakako „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića jer sam u liku Novice pronašao bliskost. Novičin ulazak u Četu podsjeća me na epizodu iz vlastitog života kada sam odbacio prijašnja uvjerenja i s gordošću se pridružio ujedinjenoj četi panslavista. Mogao bih, naime, izdvojiti još jednog autor kojeg sam zavolio tijekom srednjoškolskog obrazovanja, a to je Vladimir Nazor u kojem se također očituju slavenski motivi u njegovom ranom stvaralaštvu. Dakle, hrvatska književnost je, kao i ruska, ostavila neizbrisiv trag u oblikovanju mene kao ličnosti.
Budući da se ovaj rad bavio utjecajem pročitanih književnih djela na oblikovanje mojega identiteta, zaključno se može reći da, iako isprva kod mene nije bilo nekakvoga očekivanja od čitanja lektira, odnosno nisam očekivao da ću čitanjem lektira zavoljeti čitanje uopće, a posljedično i otkriti nešto o sebi. Međutim, čitanje mi je pružilo nezaboravne trenutke promišljanja o vlastitoj osobnosti te sam uvidio važnost čitanja za intelektualni razvoj čovjeka uopće. Općenito je među ljudima, a pogotovo među mladima, rašireno mišljenje da su neka djela preteška za tumačenje ili da je neki određeni lik preslojevit za raščlambu. Međutim, meni ni jedan književni lik s kojim sam se upoznao na svojem čitateljskom putu nije ostao neobjašnjen ili nejasan. Mislim da svaka osoba može tumačiti određene književne likove na svoj način, naravno pridržavajući se već utvrđenih književnopovijesnih činjenica. Na kraju, osvrćući se na hipotetsko pitanje s početka teksta, ako bi me netko danas pitao čitam li, odgovor bi bio potvrdan. Od kada sam počeo detaljnije proučavati književnost, ne postoji dan kada nisam nešto pročitao, bio to ulomak iz romana, pjesma ili neki polemički tekst. Čitanje je postalo dio mene i jedan od ključnih, ako ne i ključni čimbenik u oblikovanju mojega identiteta.
Luka Leko 4.c
