Ona ne želi otići
On nosi odjeću dva broja preveliku.
On povlači svoju majicu osjećajući kako se tkanina lijepi za njegovu figuru.
Ženstvenost se drži za njega,
hvata se za njegove bokove,
njegova bedra, njegov struk.
Ona ne želi otići.
On satima gleda u ogledalo, slika
iskrivljena od suza koje mu teku iz oči,
odsutnost njegove sreće,
kosa mu je opet predugačka,
ženstvenost se opet vraća i upija mu se u kožu.
Ona ne želi otići.
Njegove su gaće zaprljane grimiznom bojom, krv
djevojaštva urezuje mu se u meso.
On krvari lokvu crvene boje,
suze opet počinju teći mu niz obraze.
Cura koja je trebao biti neće otići,
ona je to što on vidi u svom odrazu,
ona ga proganja,
cura koja nikada nije bio.
Ona ne želi otići.
L. Flajhar, 2.a
Loša navika
Iscrpljene oči blijeda
lica zaslijepiše treptaj
siromašna pogleda u
neizvjesnu daljinu skrivenu
sigurnošću koju nude kržljave
latice perunike. Poput
modrica.
Pomama obuze naivnost;
dodiru oslobađajući stidljivu,
razočaravajuću radoznalost.
Mnoštvo plamenih
sunovrata rasplinuše
nježnost
ostavljajući te golim u mučnom zagrljaju gorke praznine.
Posramljeno tijelo poznati miris
tjeskobe zarobi opet u tamu
gdje lupa snažno
grčevitim, grimiznim prstima po
glazbalu nadajući
se
poželjnoj, nedohvatljivoj,
prezirnoj
svijetloj
melodiji.
Ali uši su ti umorne.
Gle – Glazbe opojne!
Zmija njena
žarka gnjevno
glođe
kompozitora očaja.
Nije hladno – otrov grije okrutnim
gorenjem.
Želi još.
Zar vječno potopljena
barka žudi za
zlosretnim svodom
dana kad ju utopi nemilosrdni val
blagosti?
Ljubi morsko dno.
Bruna Ćatipović, 2.a
Kraj djetinjstva
Kad mašta umre, kad bajke
utihnu, Kad nam stvarnost i
život vratom zavrnu
Tada ćeš znati, tada ćeš
htjeti,
Tada ćeš mrziti, tada ćeš
mrijeti
Ti želiš živjeti, Ti želiš
odrasti
Ti želiš letjeti – od života
najbolje ukrasti
A kad odrasteš, ti molit ćeš Boga
da život skrati Ti molit ćeš
Boga da te u djetinjstvo vrati
Kad ružna vještica
Snjeguljicu ubije,
Kad krv iz vena blijeda princa
crnu zemlju zalije
Kad uspavana ljepotica u vječni
san utone, U korovu i smradu
cijelo carstvo potone
Kad se djeca u šumi
zauvijek izgube I u kućici
od slatkiša vještica ih
pojede
Ti bit ćeš kriv, ti
bit ćeš kriva Jer da
nismo odrasli, sad bila
bi živa
Iz petnih žila moljah se
Bogu
Da djetinjstvo mi ostavi što
spasiti ne mogu
I Bog me je čuo, pružio mi
ruku,
No drugi ljudi zatvorili
mi luku
Pred vratima tvojim sâm ja
sad stojim Za život svoj ne
marim, smrti se ne bojim
Kao bijesno pseto grizem
vrata tvoja Da ublažim bol,
da stane muka moja
Od života, Bože, nikad
nisam krao
Pod krilo svoje sakrij me i vjeruj – nikom neće bit’ žao
Nikola Matek, 4.e
mentorica A. Sikavica Joler, prof.
