Ili kako vrednovati književnost (esej iz Filozofije književnosti)
Kako odrediti što je klasično djelo? U književnosti kao i u svakoj drugoj grani umjetnosti postoji podjela na dobru i lošu umjetnost. Postoje remek djela koja se cijene kao vrhunska dok se mnoga druga odbacuju kao neuspjesi. No, unatoč tome mnogi stručnjaci, umjetnici, ali i amateri često se ne slažu oko toga što je ili nije izvrsno djelo. Teorija književnosti kao znanost bavi se upravo analizom tih književnih djela. Razni pristupi i alati kojima se koristi potencijalan su ključ u potrazi za onime što čini djelo izvrsnim. U književnosti postoji pojam književnog kanona, to su djela koja se u nekoj kulturi ili čak cijelom nekom društvu smatraju ključnima. Za takva djela možemo reći da su klasici, da su to djela koja svatko tko želi znati nešto o dotičnoj kulturi, načinu razmišljanja ili području treba pomno proučiti. To su djela koja spadaju na popise lektira, koja se izučavaju i o kojima se pišu znanstveni radovi. Često se nazivaju bezvremenskima, jer se obrađuju i analiziraju stotinama godina nakon njihova stvaranja. No, unatoč postojanju znanosti, koja bi trebala biti objektivna i stručna, status mnogih djela i dalje je upitan. Različiti pristupi i načini mišljenja vode se različitim kriterijima. Među njima nalazi se i pitanje autorstva te književnopovijesnog konteksta. Nalazi li se vrsnost djela isključivo u samom djelu ili je i autor te vrijeme, mjesto i kontekst njegove ideje nešto ključno za određivanje vrijednosti djela. Je li izvrsna sama misao ili to kada je i u kojim uvjetima izrečena?
Društvo utječe na ono što ljudi čine, jednako koliko i to što oni čine na društvo. Takva se misao između ostalog često koristi u književnoj teoriji. Jedan od mnogih čija se kritika književne forme usko veže uz društvene okolnosti vremena kada je djelo nastalo je Lukács György. Mađarski filozof rođen 1885. godine u Budimpešti. Diplomirao je u Berlinu, a kasnije je postaje članom Mađarske akademije znanosti. Svoja djela i teorije počeo je stvarati prije I. svjetskog rata. Njegova je filozofska misao nastala i razvijala se pod utjecajem Hegela i Marxa te je jedan od prvih koji je pokušao tumačiti društvena gibanja kao kombinaciju svjesne ljudske djelatnosti i utjecaja društva (nakon samog Marxa). Smatrao je da su subjekt i objekt, svijest i predmet svijesti isti dijelovi jedne cjeline koja čini društvo. Točnije, ne možemo gledati na događaje u društvu i ponašanje individualnih osoba bez da uzmemo u obzir i društvene okolnosti. Ovakav pristup koristi književnost kao svojevrstan alat za razumijevanje društva i u tome pronalazi njezinu kvalitetu. U vidu tih kriterija djelo može biti izvrsno na dva načina. Prvi način je kada neko djelo prvo predstavlja neku određena misao koja je nova i do tada nezamisliva ili barem neizrečena. U književnosti se tako nečime može smatrati i prvo korištenje neke nove forme ili figure. Tako autor djela donosi promjenu u cjelinu kojom je okružen te je njegova vrijednost u bivanju pionirom. Drugi način jest kada autor u svojem djelu uspijeva izvrsno prikazati period u kojem se nalazi. Takva su djela svojevrstan prozor u prošlost. Ona omogućavaju razumijevanje nekog perioda i načina razmišljanja. Analizirajući takva djela prolazi se društvenim promjenama, ali i do promjene u književnosti i samoj umjetnosti. Razumijevajući odnos uzrok-posljedica shvaćamo koliko je ono što autor čini ili prikazuje bilo ključno za mnoge promjene kojima sada vidimo trag. Ta se djela danas smatraju djelima klasične književnosti. No, kako bi se njihova vrijednost razumjela s današnjeg stajališta često je potrebno pomno proučavati autora te vrijeme i kontekst nastanka samog djela.
„Rođenje čitatelja mora zahtijevati smrt autora“ citat je iz djela Smrt autora francuskog filozofa i književnog kritika Rolanda Barthesa. U svojem eseju Smrt autora Barthes tvrdi kako jedino što je bitno za razumijevanje književnog djela, to djelo i čitatelj. Autor, njegov život, stvaranje, period i ostalo nebitni su. Velika su djela velika sama po sebi i čitatelj je to u stanju utvrditi sam, bez potrebe da analizira cijeli autorov život kako bi shvatio veličinu njegova djela. Iz sličnog mišljena između ostalog nastaje i smjer strukturalizma. Strukturalizam je smjer u književnoj teoriji građen na idejama švicarskog lingvista Ferdinanda de Saussurea. Ideja strukturalizma temelji se na analiziranju djela kao izoliranog predmeta proučavanja izvan konteksta. Za književno djelo to znači ne baviti se autorom i književnopovijesnim kontekstom, već se usredotočiti na same sastavnice djela. Svaka sastavnica djela dobiva značenje u tom djelu. Analizirati djelo onda znači obratiti pažnju na njegovu formu i konstrukciju, na izbor različitih leksema i njihov međusoban odnos, ali isključivo unutar samog djela. Umjesto promatranje značenja neke riječi u kontekstu tog vremena promatra se u kontekstu djela. Svako djelo postaje zatvoren sustav sam za sebe. U ovakvom pristupu izvrsno je djelo ono koje uspijeva na neki način djelovati na čitatelja ili nešto prenijeti. Analizirajući strukturu može se kod nekih djela utvrditi na koji se način to postiže. Čineći tako ta djela izvrsnima neovisno o kontekstu nastajanja ili čak autoru. Posljedica takvog pristupa jest stavljanje velike važnosti na osobnu analizu djela. Postoje mnoge sastavnice i elementi djela koji su objektivni i čijoj se uporabi u djelu može odrediti jasna svrha. Unatoč tome ostaje otvorena mogućnost za puno individualniji i subjektivniji pristup djelu kada se autor ubije.Pristup promatranja konteksta i autora te pristup strukturalističkoga „zatvorenog sustava“ vrlo se razlikuju. Kao takvi njihove definicije i kriteriji za definiranje izvrsnog djela (takozvanih klasika) često se razlikuju. Unatoč tome teško je reći da je jedan pristup ispravan ili pogrešan kada oba zastupaju ključne elemente književnog djela. Analiziranjem djela u kontekstu često se gubi ali i pridodaje značenje. Događa se da djela uspostavljena kao vrhunska s vremenom u novootkrivenim okolnostima, gube svoju vrijednost ili je tek mnogo godina nakon nastanka prvi put steknu. S druge se strane, u slučaju promatranja samo strukture djela ostavljen je velik prostor osobnoj interpretaciji i subjektivnoj procjeni. Utvrditi koje djelo je zaslužilo statusa klasika onda postaje skoro nemoguće. Nemogućnost utvrđivanja nekih zajedničkih značajki kvalitete oduzima i mogućnost znanstvenog promatranja književnosti kao takve. Znanost o umjetnosti problematičan je pristup sam po sebi. Umjetnost u svojoj srži nešto je subjektivno i osobno te koristiti znanost koja mora biti objektivna i strogo definirana, često predstavlja problem. Zato treba moći razdvojiti estetičku, umjetničku stranu književnosti od one znanstvene, formativne i stilske. Proučavati formu književnosti, njene promjene te njihovo značenje i razloge, posao je književne teorije kao znanosti. U tome su ključni alati među ostalima analiza autora i konteksta kako bi se uvidio odnos uzroka i posljedice. Takav odnos uzroka i posljedice nešto je karakteristično znanosti. Umjetnička se strana književnosti koristi formom i stilom samo kao medijem, a fokusirana je na estetski dio. Taj se medij može proučavati kao i način i trenutak njegove uporabe, no subjektivni dojam i odnos individualne osobe s djelom ono je što je karakteristično za umjetnost. Kod djela koja se stvarno mogu nazvati klasicima dolazi do sinteze tih dviju strana. Koristeći na specifičan način oblik i „formalnu“ stranu književnosti za postizanje dojma, osjećaja, promišljanja, onoga što jest umjetnost.
Relja Ačevski 3.c
Mentor: Alen Sućeska, prof.
