Čije su laži put do istine?
Ovdje si
Tiho govoriti ili glasno šutjeti? Pokrij uši, ne slušaj ono u čemu živiš. Budi svjestan! Ne, ipak nemoj. Štetno je. Što se događa? Zašto se ljudi ubijaju? Ne znam. Strah, komešanje, nelagoda, iscrpljenost. Oni su bolji od mene, oni su superiorni, oni su iznad – ja moram biti kao oni. Ili ne moram? Ali ja već jesam poput njih. Isti problemi. Isti osjećaji. Iste reakcije. Povući okidač pištolja i ciljati u sljepoočnicu ili pronaći neki drugi način? Trzaj. Prasak. Muk.
Za samoubojstvo se često koriste litote i eufemizmi, rijetko se čuje da osoba govori o samoubojstvu otvoreno, realno i bez pročišćivača na ustima. Ova se tema sve češće proteže među mladima danas, a usko je vezana i uz teme kao što su depresija, socijalna anksioznost, samoranjavanje i dr. Svi smo mi dio ovih tema, bile one nama izrazito blizu kao koža našim mišićima ili pak udaljene od nas kao Neptun od Sunca. Iako mnoge ove teme zvuče podosta izmišljeno, poneke morbidno ili pak izglancano do sjaja, po mojemu mišljenju mladež pridaje pažnju ovim problemima na takav način da im je svima već puna pametna glava tih problema, toliko puna da su im i uši već pregorjele i time napravile otvor. Međutim, to ne znači da su osjećaji i poremećaji koji ih uzrokuju nastali jedne određene godine i da od tada postoje, a mi pokušavamo pronaći način kako da s njima dogovorimo najbolji mogući sporazum, kako da ostvarimo dobitak. Ne. Još i prije Werthera postojala su različita stanja osobe, pogotovo zato što se ljudi konstantno i svojevoljno – Lažima do istine! Lažima do istine! Lažima do istine! Lažima do istine! Lažima do istine! Lažima do istine! Lažima d…! – pa čak i zadivljujućom brzinom mijenjaju, prihvatili neki to ili ne. Razlika je što su ovakve tabu-teme (Kakvog to ima smisla??? Sve znaš, a ne želiš?) prije bile gledane iz totalno drugoga kuta nego što su primjerice danas.
Prekini klupko vune
Zato je Goetheovo djelo Patnje mladog Werthera po nekima i prozvano jednim od najzloglasnijih djela u povijesti književnosti. Upravo je sam kraj djela bio sporan, kada je Werther odlučio okončati svoj život i izvršio samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi. „To se ne smije, vi ste izvan svake pameti!“ rekao bi klasicizam s tri veća uvojka i jednim manjim s jedne strane perike i sa istom strukturom s druge. Obavezno je prebrojiti svaku las kose s obje strane ove frizure! Nakon objavljivanja Goetheova djela stopa samoubojstva drastično je porasla. Zašto je tome bilo tako? 1974. američki je sociolog David Filips došao do termina Wertherov efekt ili verterovski sindrom. Imitativno samoubojstvo. Dakle, osoba se ubije zato što se netko drugi ubio. Klupko vune, ovaj val izvršenih samoubojstava, širi se, odmotava i nastavlja, a ono je sve čvršće kada se dodaju maleni, sitni konci u njega koji ga dodatno vežu i čine ga težim za prerezivanje. Prikaz samoga čina ovdje su ti tanki končići jer je dokazano da su eksplicitni opisi samoubojstva u medijima, tj. njegovo prikazivanje u popularnim djelima literature ili kinematografiji, dodatna, pomoćna stepenica do oduzimanja vlastita života. U verterovskome sindromu mogu se prepoznati dvije glavne skupine mladih. Jedna pronalazi sebe u drugoj osobi, najčešće poznatoj ličnosti koja je počinila samoubojstvo. Pronalazi sličnosti, a time vidi i ideju o istom rješenju svojih (Ili njihovih? Ako su problemi osobni, intimni procesi, čiji li su? I tvoji i njihovi?!) problema te tako dolazi do veće stope samoubojstva. S druge pak strane, druga skupina smatra te iste poznate ličnosti superiornima te činom samoubojstva želi doći do identifikacije s tom najboljom, najljepšom, najpametnijom, najobrazovanijom, najuzdignutijom, najpopularnijom, najsavršenijom personom koja hoda ovim planetom. Sve je u tebi.
Vratimo se nakratko na onu riječ koja bi trebala biti izbrisana, onu riječ svojevoljno. Da se mi zapravo mijenjamo samo i isključivo svojom voljom, do ovoga sindroma uopće ne bi ni došlo. Po mojemu mišljenju, jedan od najvećih problema uštogljene današnjice jest činjenica da ljudi pokretači, moćni i utjecajni glavni likovi svijeta, uopće nisu svjesni svojega utjecaja i svojega doprinosa. To mi ispija živce. Na slamčicu. Sam koncept slučajnosti (Slučajnost?!) i povezanosti između ljudi temelji se na utjecaju koji se povezuje s osobom, individuom, individuom koju svatko od nas pojedinačno čini. Složenost karaktera, čvorovi, tanašni i krhki dijelovi neponovljivi su i apsolutno ih nitko osim tebe (Da, baš tebe!) samoga u istome omjeru, poretku i količini ne može imati. Da nije bilo ovoga, ne bi se dogodilo ono, a da nije bilo onoga, ovo nikada ne bi došlo na red. Da reda nije bilo, mrav bi jeo šljivu, a da šljive nema, gdje bi bio svijet? Bitno je razumjeti, biti svjestan i onda raditi na sebi. Ne govorim da bi se ljudi trebali ubijati i time sami sebi skraćivati živote. Moramo postati svjesni gdje se, kada, kako i zašto sve oko nas odvija, jer kada ne znamo gdje smo, kada ne vidimo ništa oko sebe, izgubimo se. A tada dolazi do tragičnih slučaja.
Tko je moj medij
Mediji i utjecaj drugih. To je ono što je glavni faktor! Ovo je konkretan dokaz tomu. Ljudi danas često govore kako se opiru, govore kako su svoji, govore kako na njih ništa ne utječe, govore kako oni slušaju samo i isključivo sebe, govore kako se mijenjaju zbog sebe. Samoubojstvo koje slijedi iz tuđega samoubojstva? Nisam znala da to znači biti svoj. Nisam znala da imitacija drugih znači biti svoj. Ma mora da sam propustila jedan period slušanja na nastavi, zasigurno je do toga.
Neću. Neću. Neću. Neću. Neću. Neću. Neću.
Neću. Neću. Neću. Neću. Neću. Neću.
Neću. Neću. Neću. Neću. Neću.
Neću. Neću. Neću. Neću.
Neću. Neću. Neću.
Neću. Neću.
Neću.
Je li samoubojstvo onda hrabar ili kukavički čin? Je li oduzimanje vlastita života nešto za što je potrebno jako puno hrabrosti? Okončati sve što si proživio nije tek zanemariva stvarčica. Ili je to čin kojim bježiš, kojim pokazuješ da nisi spreman suočiti se i riješiti se onoga što nosiš na plećima?
Sam si
Psiholozi, kao način rješavanja ovoga problema, nude drugačije izražavanje o onome što se dogodilo. Blago zaobilaženje krutih, ali realnih riječi, koje utječu na Krhke, ono je što se smatra izlazom iz situacije. Suočiti se s ovime sam, potpuno sam, bez ikoga tko ti može šaptati ili pak vikati iz petnih žila tebi na uho kako postupiti te koji daljnji korak poduzeti. Samoća, tj. bivanje sa samim sobom, tijek misli pa i razgovori sa svojim ja danas se često smatraju čudnim, a nerijetko i sramotnim stanjem, ponašanjem ili željom. Zašto? Zanimljivo je da se uz pitanje skoro uvijek iste sekunde očekuje i odgovarajući odgovor jer zašto bih se ja sama bavila time – to je ipak previše! Zašto u današnjemu društvu, ali i u društvu uromantizma, epohi značajnoj po individualizmu i osobnome shvaćanju, emocijama i doživljajima, vladaju ne samo isti problemi, već i pitanja koja se vrte oko samoga postanka tih problema? Zar se o tome strogo i nikada ne govori? Govori se tek onda kada sivi smog i morbidnost nažalost već prevladaju. Otvori organ.
Anja Martinović, 3.e
