Kazalište danas
Teatar je stoljećima bio ključna i značajna umjetnička forma koja je reflektirala društvene promjene, kritizirala političke sustave i poticala intelektualne rasprave. No u današnjemu suvremenome društvu kazalište se suočava s brojnim izazovima koji ugrožavaju njegovu relevantnost i opstanak. Među glavnim problemima izdvajaju se pad interesa publike, financijske poteškoće, digitalizacija i tehnološke promjene te naposlijetku ideološke prilagodbe.
Jedan od najznačajnijih problema današnjeg teatra jest gubitak interesa publike, osobito među mladim generacijama. Brzi tempo života, digitalna zabava i dostupnost različitih oblika umjetnosti poput filmova, serija i videoigara smanjuju privlačnost kazališta. Gledatelji su navikli na dinamične, vizualno atraktivne sadržaje koji zahtjevaju minimalan intelektualni napor, dok kazalište nudi složenije teme i sporiji tempo izvedbe. Mnogi kazališni redatelji i producenti sežu za komercijalizacijom repertoara kako bi privukli mladu publiku, međutim time često narušavaju umjetničku kvalitetu predstave te dugoročno ne rješavaju problem današnjice. Financiranje kazališta također postaje sve veći izazov jer se javna sredstva smanjuju, a privatni sponzori preferiraju projekte s komercijalnim potencijalom. Time kazališta postaju ranjiva različitim političkim odlukama i promjenama prioriteta u kulturnim strategijama. Također, visoki troškovi produkcije, uključujući plaće glumaca, scenografiju i tehničku opremu dodatno otežavaju održivost kazališnih institucija. Upravo zbog neadekvatne financijske potpore mnoge kazališne kuće prisiljene su smanjiti broj predstava te se usmjeriti prema manje ambicioznim projektima, što naposlijetku i dodatno smanjuje njihovu konkurentnost u odnosu na druge umjetnosti. Jedan čimbenik koji je značajno utjecao na slabljenje interesa za teatar jest digitalna revolucija koja je donijela mnoge promjene u načinu konzumacije umjetnosti. ”Streaming” platforme, virtualna stvarnost i interaktivni mediji pružaju publici nove mogućnosti koje kazalište teško može pratiti. Pitanje je može li kazalište, koje se oslanja na neposrednu interakciju izvođača i gledatelja, opstati u eri digitalne zabave. Neki kazališni producenti pokušavaju integrirati tehnologiju u predstave, koristeći projekcije, holograme i interaktivne elemente kako bi modernizirali izvedbu, no tu dolazi do dileme, gubi li kazalište time svoju autentičnost i posebnost. Kazalište je oduvijek bilo sredstvo društvene kritike i promjene, no današnji izazovi zahtjevaju prilagodbu novim društvenim normama i očekivanjima. Pitanja političke korektnosti, inkluzivnosti i reprezentacije postaju ključna u stvaranju repertoara. Neki smatraju da su ove promjene nužne kako bi kazalište ostalo relevantno, drugi upozoravaju na opasnost cenzure i ograničavanje umjetničke slobode. Također, mnogi redatelji suočavaju se s izazovom balansiranja između tradicionalnih vrijednosti i modernih društvenih normi. Publika je danas podijeljena na one koje zahtjevaju klasičnu izvedbu te na pojedince koji žele inovativne i angažirane predstave. Kako bi kazalište opstalo u suvremenome društvu, nužno je pronaći strategije za privlačenje šire publike i osiguravanje financijske stabilnosti. Jedno od rješenja jest edukacija mlađih generacija o važnosti kazališta i njegovoj dugoj tradiciji kroz školske programe i suradnje s obrazovnim institucijama. Također razvoj interaktivnih sadržaja u predstavama te medijska prisutnost kazališnih kuća mogu povećati zainteresiranost publike. Za ojačavanje financijskog aspekta potrebno je stvarati partnerstva s privatnim sektorom te povećati ponudu poput organizacije radionica, gostujućih izvedbi i međunarodnih suradnji.
Unatoč brojnim izazovima kazalište i dalje ima potencijal za opstanak te za daljnji razvoj. Njegova sposobnost da stvori neposrednu emocionalnu i intelektualnu povezanost s publikom čini ga jedinstvenim oblikom umjetnosti koji ne može biti u potpunosti zamijenjen digitalnim sadržajem. Ključ za budućnost kazališta leži u njegovoj sposobnosti prilagodbe i očuvanja umjetničke kvalitete i izvrsnosti.
Jakov Ković, 3.c
Konzumerizam u umjetnosti
Kako bi nastalo neko djelo potrebna je određena autorova motivacija i želja za stvaranjem. Autor mora imati neki osjećaj, misao ili ideju te potrebu da ih na svojevrstan način izrazi. To omogućava nastajanje brojnih umjetničkih djela čija se vrijednost ne temelji isključivo na njihovoj estetskoj ulozi, već na misli koju zastupaju. Unatoč tome, razvojem društva uloga umjetnosti često se mijenja. U današnjem društvu umjetnost je također postala nešto što se „konzumira“. Kada se odnosu autora i djela dodaje esencija potrošača to može imati znatan utjecaj na autora, njegov proces stvaranja te i na samo djelo. Modernizacijom društva taj „fenomen“ postaje sve očitiji. Između ostalog kao posljedica promjena društvenog uređenja i veće dostupnosti umjetničkih djela te uživanje u umjetnosti svih, a ne samo privilegiranih članova. Umjetnost ubrzo postaje svojevrstan proizvod koji je moguće masovno konzumirati. Time dobiva mnoge nove mogućnosti, ali se pojavljuju i određeni problemi. Mnogi autori smatrali su da je novonastali društveni ustroj problematičnim s obzirom na položaj u kojem se nalaze djelo i autor. Jedan od njih bio je i njemački književnik 20. st. Bertolt Brecht
Najpoznatiji djela Brechtova opusa odnose se na njegova dramska djela („Opera za tri groša“, „Majka Courage i njezina djeca“, „Uspon i pad grada Mahagonija“) te poneke pjesme („Seljak brine o svojoj njivi“, „Veliki ljudi“, „Noćišta“) . Također su bitni mnogi njegovi teorijski tekstovi na temu kazališta te općenite uloge autora i umjetničkog djela. Brechtova djela najbolje su poznata po snažnoj društvenoj satiri i kritici te antikapitalističkom i antifašističkom stavu. U svojim teorijskim tekstovima Brecht izlaže važan problem koji smatra aktualnim za kazališnu scenu Berlina u dvadesetim godinama 20. stoljeća Navodi svojevrsni nedostatak „dobrog sporta“ u kazalištu. Time smatra da za razliku od publike koja gleda kakvu sportsku utakmicu, publika u kazalištu nema ideju što očekivati. Brecht tvrdi da je problem tadašnjeg kazališta nastojanje autora da publici podare točno ono što ona želi, dok publika ni sama ne zna što je to zapravo. Smatra da velik dio krivice za takvo stanje snose administrativni aparati tj. institucija kazališta i umjetnička kritika. Institucije žele samo privući što veću publiku te su opsjednute zgrtanjem profita. Kritičari su pritom zaduženi da publiku navode i usmjeravaju u kazališta umjesto stvarne uloge umjetničke kritike. Posljedica toga je da se vrijednost djela procjenjuje na temelju njegovog odgovaranja postojećem sistemu. Sistem se ne mijenja, već zahtjeva da se djela mijenjaju kako bi odgovarala normi. Umjetnička uspješnost se tako poistovjećuje s time koliko je neki autor svojih djela „prodao“. A velik umjetnik zapravo je samo onaj koji proda najviše.
Veliki dio Brechtove zabrinutosti stanjem kazališta prije 100 godina može se povući kao paralela i s današnjim „modernim“ društvom 21. stoljeća. Zahvaljujući razvoju društva te raznim društvenim i tehnološkim inovacijama umjetnost je postala djelom života „običnog“ čovjeka. Razvoj tiska, veće stope pismenosti te promjena kompletnog društvenog ustroja utjecao je na položaj umjetnosti. Status nečega u čemu monopol drže samo viši slojevi, gubi se . U 21. stoljeću, kazalište i književnost dostupni su svima te je nastala i potpuno nova forma filmske umjetnosti. Film je postao najzastupljenija umjetnička vrsta te način razonode i opuštanja za mnoge. Kao posljedica toga filmska je industrija prerasla u jednu od najvećih globalnih industrija. Zastupljena je svugdje u svijetu. Svake se godine proizvode tisuće filmova i serija te oni obuhvaćaju razne žanrove, ispunjavajući razne uloge. Tako je umjetnost postala usko povezana s industrijom i sistemom ponude i potražnje. Kada je cilj stvaranja profita, uvjeti u kojima nastaje umjetnost znatno se mijenjaju. Postoje određena pravila za djela koja su uspješna tj. postižu velik uspjeh prema „box officeu“. Svako novo djelo koje nastaje ima određene norme koje mora slijediti kako bi bilo objavljeno, jer neuspješno djelo uzrokuje gubitak profita što pak šteti industriji. Djela koja nastaju zato su obrade i nastavci, već uspješnih franšiza koje publika poznaje i koji će sigurno donijeti profit. Nema potrebe za stvaranjem novih dijela kada je isplativije obrađivati priče, ideje i likove za koje je već poznato kako ih publika voli. Time je automatski osiguran barem djelomičan uspjeh te je gledajući s računske strane odabir logičan.
Umjetnost je postala proizvod. Zbog toga za stvaranje umjetnosti vrijede ista pravila kao i za proizvodnju cipela. Pri proizvodnji bitno je prodati što više te paziti da se ne uloži više nego što se može zaraditi. Bitno je snažno reklamiranje i količina dosegnute publike. Time se osigurava profit i minimizira opcija gubitka. Unatoč tome ne pridaje se nikakva pažnja cilju same umjetnosti i autorovu stvaralaštvu. Autori više nisu u stanju stvarati prema vlastitim kriterijima jer se njihova djela vrednuju po pravilima određenih aparata. Bitno je da djelo odgovara sistemu, a ne sistem nastalom djelu. Potrebe za promjenom sistema nema sve dok je zarada postojana. Sva djela koja sistemu ne odgovaraju procijenjena su kao neprofitabilna te njihova umjetnička važnost ne igra nikakvu ulogu. Ovakav sustav onemogućuje promjenu i razvoj umjetnosti te ograničava autorovu stvaralačku ideju. Gubi se autorov glas i umjetnost nastala iz autorove potrebe da se na svojevrstan način izrazi. Pretvarajući umjetnost u proizvod, gubi se ključna individualnost i stil nužan za nastanak kvalitetnih, inovativnih djela.
Relja Alčevski, 3.c
