The_gray
Kasnije sam se često pokušavao prisjetiti prvog dana. Sjetiti se nekog znaka kojim sam mogao predvidjeti sve što je slijedilo, no nije mi uspijevalo. Bio je to po svemu ostalome sasvim običan dan. Ne znam čak ni koliko je sati bilo ni gdje sam se nalazio. Sjećam se samo tihe vibracije i notifikacije koja se pojavila na malom ekranu: The_gray requested to folow you.
Inače nemam naviku na društvenim mrežama prihvaćati ljude koje ne poznajem, no iz nekog razloga napravio sam iznimku. Profil nije imao nikakvu sliku, nikoga nije pratio (osim sad mene) niti je tko pratio njega. U opisu profila stajalo je jedino:
Dorijan
20
Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno jest u tome što se svome djelu neizmjerno divi.
Sve ostalo, osim citata, činilo se vrlo normalnim, običan profil neke nevažne osobe. „Najvjerojatnije bot“, pomislio sam. Ipak, opet iz nekog nepoznatog razloga, zapratio sam profil.
Otprilike dva tjedna poslije toga (bar mislim?) cijela je ta priča zapravo započela. Jednoga dana dok sam po Instagramu prelistavao storyje raznih nebitnih ljudi, naletio sam na story koji mi je privukao pažnju. Bila je to slika mladića guste plave kose koja mu se u kovrčama razlijevala oko lica. Samo lice bilo je izrazito lijepo. Ne čak ni zgodno, jednostavno lijepo, poput kakvog kipa ili slike. Odjeća koju je nosio bila je jednako divna, a sve je skupa odavalo nekakvu ležernu otmjenost. Iako nisam znao tko je, mladić mi je odmah prirastao srcu. Pogledao sam ime profila i gle čuda, bio je to moj misteriozni The_gray. Profil koji je tako nedavno bio nov i posve prazan sada je bio nešto potpuno drugo. Odjednom ga je pratilo nekih devetstotinjak ljudi, a imao je već i mnogo objava koje su sve prikazivale tog istog mladića na raznim mjestima. Čak se i opis profila promijenio. Sada je stajalo:
Dorijan Sivičić
16. 07. 2005. (naravno i emotikon za horoskopski znak)
Mladi umjetnik/influencer
Živi život kao da je umjetničko djelo! (i još nekoliko emotikona)
Koliko se naglo profil pojavio, toliko je brzo postigao ogromne razine popularnosti. U nekoliko tjedana skupio je nekoliko tisuća pratitelja i vjernih fanova, a broj je stalno rastao. Ljudi su o njemu konstanto govorili, kako u virtualno, tako i u nevirtualnom svijetu. Zavladala je potpuna pomama za likom i prilikom Dorijana Sivičića to jest The_gray-a. Vrlo brzo postao je najbitniji neznanac u svačijem životu, a njegov život javna senzacija. Provodio je vrijeme u skupim restoranima i kafićima, stalno okružen raznolikim ljudima. Odlazio je na sve moguće premijere, gala večere i otvorenja. Zatim su tu bili izlasci, klubovi, koncerti i zabave, svaki vikend događalo se nešto drugo, bio je negdje drugdje. Osim toga, konstanto je putovao i to samo na najnevjerojatnije i najpitoresknije lokacije. Živio je život punim plućima, a svatko tko ga je pratio, neizbježno mu je potajice zavidio. Slika savršenog života kojim je živio bila je u usporedbi s normalnom i dosadnom svakodnevicom svih nas nešto skoro božansko, a njezino naličje nikoga ionako nije zanimalo.
Jedanaestog siječnja (napokon datum kojeg se sjećam!) dogodilo se nešto što nitko nije mogao predvidjeti. The_gray je nestao, točnije prestao je objavljivati. Već punih deset dana nije ništa postavio na profil, nikakvu objavu, story ili komentar. Potpuno neočekivano izgubio mu se svaki trag. Iako su u početku ljudi bili potpuno zgroženi, začuđujuće brzo sve su zaboravili. Istom nevjerojatnom brzinom kojom je postao popularan The_gray je pao u zaborav. No ja to nisam mogao pustiti, nije mi to sve skupa davalo mira. Više nisam bio prvi pratitelj The_gray-a bio sam ponovno jedini pratitelj, a to je bila znatno jadnija pozicija. Na kraju sam ga odlučio pronaći, a na moju sreću u pitanju je bio čovjek koji je svoj život dijelio s tisućama drugih…
Pozvonio sam na interfon no nije bilo odgovora. Neka me stara susjeda pustila u zgradu i za čas sam se našao pred vratima stana. Na mjedenoj pločici sitnim slovima pisalo je D. Sivičić. Pokucao sam nekoliko puta, ali nije bilo nikakvog odgovora. Na moje veliko iznenađenje shvatio sam da su vrata otključana i nakon kratkog promišljanja polagano ušao unutra. U mraku sam prvo osjetio smrad i zagušljivost, a zatim tišinu ometanu samo tihim zujanjem. Približavajući se zujanju, primijetio sam iz istog smjera slabu, plavkastu svjetlost. Bio je to radni stol i na njemu monitor računala. Pred stolom se u stolici nalazilo nešto što me zastrašujuće podsjećalo na truplo. Polako sam se približio stolu, a pogled mi se našao na izobličenom, usahnulom tijelu čovjeka. Čovjek u stolici, ako se takva spodoba uopće treba nazivati čovjekom, bio je nekakva vrsta fosila. Njegovo se tijelo činilo tako krhkim i praznim da je više podsjećalo na ljušturu kukca nego na ljudsko biće. Bio je istovremeno nalik starcu i mladiću i bilo je jasno da nešto nije u redu. Sjedio je pred monitorom grčevito se držeći za stol. Polako sam mu se približio na udaljenost od nekoliko koraka. Tek tada, kada sam ga vidio obasjanog plavičastom svjetlošću monitora, primijetio sam sličnosti. Kosa, iako sada sijeda, ispucala i nešto duža, i dalje je bila kovrčava, gusta i kao da je uokvirivala lice, ali ono što me uvjerilo da je to ista osoba bile su oči. U tamnim dupljama nalazile su se oči koje su tako često s fotografija gledale mene, ali i bezbrojne druge. Bile su to one iste oči koje sam viđao kroz dim separea, u odbljesku kristalnih čaša i odrazu svečanih tanjura.
Relja Alčevski, 4. c
Zašto toliko volimo gledati, slušati i čitati o sociopatima?
Svatko od nas sigurno se barem jednom susreo sa sociopatom. Oni su prisutni u brojnim društvenim okruženjima. S njima se susrećemo i gledajući serije, filmove ili čitajući knjige o njima. Sociopati su osobe s poremećajem ličnosti koje su emocionalno hladne i udaljene od drugih. Također, nemaju nikakav osjećaj krivnje za ono što rade i često se ne ponašaju u skladu s društvenim normama. Sociopati su često u društvu neprihvaćeni, no zanimljivi su brojnim gledateljima serija i filmova te čitateljima knjiga. Kao što je navedeno u polaznom tekstu, glavni razlozi zašto su nam sociopati zanimljivi su suosjećanje, zavist i opčinjenost njihovim šarmom.
Sociopati su obično predstavljeni kao negativci u serijama, filmovima i knjigama. Unatoč tomu, mnogim su ljudima privlačni te ih potiču da maštovito dožive način njihova života. Serije u kojima su likovi sociopata, postale su popularne krajem 20. stoljeća, a u posljednjem desetljeću zavladale su Netflixom. Razlog popularnosti ovih likova ponajprije leži u zanimljivosti njihova života i velikoj samouvjerenosti. Gledanjem serija u kojima su glavni likovi sociopati, gledatelji mogu nakratko izaći iz svoje svakodnevice te zaviriti u svijet kaosa i bezakonja. Postoje brojni filmovi i serije u kojima su sociopati glavni likovi poput doktora Housea, Sherlocka i Jokera. Doktor House poznata je televizijska serija koja je s emitiranjem započela početkom 21. stoljeća. U njoj je glavni lik doktor Gregory House za kojeg se, na temelju njegovih postupaka i ponašanja, može zaključiti da je sociopat. Ono što ga čini sociopatom je nedostatak empatije prema pacijentima i kolegama, manipulacija i kršenje društvenih normi. Svojim osobinama u gledateljima budi osjećaj zavisti što je jedan od glavnih razloga njegove popularnosti. Glavni lik poznate televizijske serije Sherlock je detektiv Sherlock Holmes koji se ističe svojom nevjerojatnom inteligencijom i načinom razmišljanja. Međutim, kao sociopat je emocionalno hladan i manipulira ljudima kako bi došao do informacija u rješavanju slučajeva. Također, on sam sebe u seriji često naziva ,,visokofunkcionalnim sociopatom”. Njegova velika samouvjerenost privlači brojne gledatelje. Joker je poznati američki film u kojem je glavni lik Arthur Fleck, koji kasnije postaje jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih negativaca iz DC svijeta – Joker. On pati od antisocijalnog poremećaja jer doživljava svijet kao mjesto prepuno podjele i nezadovoljstva kojem se ne može prilagoditi te se osjeća izolirano pri čemu postaje kriminalni klaun koji ubija bez osjećaja krivnje. Njegova životna priča u gledateljima stvara osjećaj empatije zbog čega sva njegova loša djela smatraju opravdanima.
Svi se navedeni likovi iz ovih serija i filmova mogu povezati s likovima iz djela Edgara Alana Poea i Oscara Wildea koji često pišu knjige u kojima su glavni likovi sociopati. Primjerice, glavni lik pripovijetke Crni mačak Edgara Alana Poea u početku je prikazan kao pristojna i plemenita osoba. Međutim, postupnim psihološkim promjenama za koje glavni lik najviše krivi svoju ovisnost o alkoholu postaje agresivan i bezosjećajan te gubi kontrolu nad vlastitim ponašanjem. Na kraju pripovijetke u naletu bijesa ubija svoju ženu bez obzira na to što bi zbog toga mogao biti kažnjen. Dorian Gray iz romana Slika Doriana Graya također se odlikuje nekim osobinama sociopata. Najprije je predstavljen kao nevin i neiskusan mladić koji pada pod utjecaj Basila Hallwarda i Lorda Henryja. Negativan utjecaj Lorda Henryja doveo je do znatnih promjena u Dorianovom ponašanju. Dorian s vremenom postaje emocionalno hladan, egoističan te se odbija ponašati u skladu s društvenim normama. Također, nakon što je ubio slikara Basila nije imao gotovo nikakav osjećaj krivnje. Navedena djela pojavila su se prije serija i filmova o sociopatima, no ona su doživjela svoju popularnost otprilike u isto vrijeme kada i ove serije i filmovi.
Posljednjih nekoliko desetljeća sociopati kao likovi u serijama, filmovima i knjigama postali su osobito popularni. Unatoč tomu što su prikazani kao negativci, gledatelji ih vole jer se ističu svojim ponašanjem i načinom života u odnosu na ostale. Nikada im nije neugodno biti drukčiji od drugih i ponašati se protivno društvenim normama. Svatko od nas ponekad se može pronaći u njima. Bez obzira na to što često osuđujemo njihovo ponašanje, iznenađuje nas njihova autentičnost i sloboda zbog čega im često zavidimo.
Patricija Moćan 2.f
Suvremena pop kultura, s likova poput Tonyja Soprana ili Dextera, postavlja pitanje: zašto osjećamo privlačnost prema osobama koje krše sve društvene norme?
Sociopati, ljudi s poremećajem osobnosti, skloni su lagati, ignorirati odgovornost, a i u najgorim slučajevima ne imati nikakvu grižnju savjest o društveno neprihvatljivim stvarim koje rade. Oni već stoljećima zaokupljaju umjetnosti te imaju posebno mjesto u književnosti i filmu, od Shakespearova Othella do E. A. Poa i Crnog mačka te Oscara Wilda i Doriana Graya pa sve do današnjih serija kao što su Dexter i Peaky Blinders. Suvremena pop kultura, puna likova poput Tonyja Soprana ili Dextera, postavlja pitanje: zašto osjećamo privlačnost prema osobama koje krše sve društvene norme? Odgovori mogu biti u tome što suosjećamo s njima. Većina ljudi u sebi osjeća takve nagone ili ljutnju, što stvara zavist prema likovima koji te nagone mogu slobodno ostvariti. Na kraju na nas najviše utječe opčinjenost tim likovima. Njihova samostalnost, samouvjerenost i šarmantnost zavedu i stvaraju iluziju nadmoći kojoj se teško oduprijeti. Tu vidimo odgovor na pitanje zašto toliko volimo gledati, slušati i čitati o sociopatima: oni utjelovljuju ekstremnu verziju osobina kojima društvo potajno teži.
Sociopatija u književnosti često služi kao zrcalo naših vlastitih potisnutih nagona. U Poeovoj pripovijetci ,,Crni mačak” susrećemo glavni lik destruktivne naravi, bez osjećaja kajanja. Poe koristi motiv ,,zloduha” kako bi objasnio iracionalnu ljudsku potrebu za činjenjem zla bez očitog motiva. Čitatelj, iako užasnut ponašanjem glavnog lika, postaje fasciniran ljudskom psihom i njezinim ekstremima. Oscar Wilde likom Doriana Graya prikazuje estetskog sociopata. Riječ je o osobi kojoj postaje jedino važno da se njezinu vanjskom izgledu ništa ne dogodi dok njegova osobnost, koju vidimo na portretu, trune i preuzima teret njegovih odluka. Time nam Wilde pokazuje život bez posljedica, bez grižnje savjesti i promjenu ljudske naravi oslobađanjem od moralnog tereta i ograničenja. Hannibal Lecter iz filma The Silence of the Lambs, primjer je sociopata kojim su ljudi opsjednuti i trideset godina nakon što je film izašao. Hannibal je serijski ubojica i kanibal, ali prikazan je kao iznimno inteligentan i obrazovan čovjek. Njegovi razgovori s Clarice Starling nisu samo prijeteći, nego i intelektualni. Gledatelj je fasciniran njegovom smirenošću, govorom i sposobnošću da iz kratkog razgovora sazna sve o osobi. On kontrolira situaciju u svoju korist čak i bez vanjske slobode. Ta dominacija i impresivnost izazivaju divljenje u gledatelju, iako su moralno neprihvatljive. Gledatelj je svjestan zla, ali istodobno osjeća poštovanje prema njegovoj moći uma.
Naša opčinjenost sociopatima dolazi iz njihove mogućnosti da žive život kakav bismo i mi željeli, život bez granica i s potpunom slobodom od moralnih ograničenja. Likovi poput Hannibala Lectera, Poeovih pripovjedača ili Wildeova Doriana Graya pokazuju izrazitu sigurnost u sebe i sposobnost upravljanja drugim ljudima. U sigurnosti fikcije dopuštamo si diviti se toj nadmoći jer znamo da mi nismo ti koji će snositi posljedice njihovih djela. Upravo taj spoj opasnosti i udaljenosti čini sociopate trajno privlačnima. Oni nam omogućuju da vidimo tamnu stranu ljudske prirode, a da pritom ostanemo sigurni od posljedica.
Karla Vukasović, 2.f
