OBILJE NOSTALGIJE (UZ SAMO JEDNO ZRNO GORČINE)
Na još jednu „okruglu“ godišnjicu Prve gimnazije pokušavam se prisjetiti prošlih desetoljetki kojima sam bila prisutna. One iz 2004. godine, jubilarne stotinu pedesete, gotovo svi se još dobro sjećamo uz Spomenicu koja je nastala za tu priliku. A prije toga?
- godine gimnazija je još „svježe rehabilitirana“ i tek se snalazi u svojoj novoj zgradi.
- godine gimnazije (srećom privremeno) ne postoje, integrirane su u centrima usmjerenog obrazovanja.
- godine nije bilo materijalnih mogućnosti za neku značajniju proslavu. Sa zgrade se ljuštila fasada pa smo iznad ulaza stavili veliki natpis „120 godina“. Ako ništa drugo, barem je prekriveno oštećeno pročelje.
A govorim o zgradi na Rooseveltovu trgu 5. To je zgrada u kojoj je Prva gimnazija živjela i djelovala od 1895. godine (kad je i izgrađena) do 1986. Izgrađena je upravo zato da u njoj bude škola. A kada je osamdesetih godina jedan bogati gospodin izrazio beskompromisni zahtjev da njegova zbirka umjetnina bude smještena upravo u toj zgradi (inače on nosi dalje svoju zbirku!), naravno, udovoljeno mu je i škola je iseljena.
Stvarno, znaju li danas mladi (i oni ne više tako mladi) da zgrada na Rooseveltovu trgu 5 nije muzej? Nije! To je zgrada gimnazije koju su iselili da bi u nju smjestili muzej.
A bilo je lijepo raditi i učiti u toj zgradi.
Ne govori to optimizam sjećanja. Nije to ono „pamtim samo sretne dane“. Bilo je, naravno, i problema, raznoraznih. Oštećeni parketi u dvorani za tjelesni (zbog kojih su učenici ponekad izlazili s uganutim gležnjevima), grijanje koje ponekad (i malo češće nego ponekad) nije radilo, pa su učenici radijatore prozvali „hladijatorima“… Naravno, nekako se uvijek događalo da nema novca za popravke. Ali kad se krenulo u prenamjenu zgrade, sredstva su se čudesno pronašla, i to ogromna. No dobro, nećemo sad o tome… neko vrijeme…
Bilo je lijepo raditi i učiti u Prvoj gimnaziji na Rooseveltovu trgu 5.
Fasada je bila tople žute boje, poput one na obližnjim zgradama, a ne ove hladne sive u koju su je prebojili kad se uselio muzej. Prozori su gledali prema travnjaku, cvjetnjaku, obilju zelenila. Vidjelo se sve do tramvajske stanice, tako da su učenici iz svojih razreda mogli dobro vidjeti ako netko od profesora kasni i žuri prema školi. Zato nam je ravnatelj govorio: „Ako već kasniš, kasni dostojanstveno, a ne da ti se učenici smiju s prozora dok trčiš.“ Zbornica je bila relativno mala prostorija s odvojenim prostorom za garderobu. Topli, intimni prostor u kojem smo rado boravili. Kada su nas 1977. godine integrirali (zajedno s Četvrtom gimnazijom) u Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe, preselili su nas u zbornicu Četvrte gimnazije koja je bila gotovo dvostruko veća, a od naše zbornice nastale su administrativne prostorije. U početku nam se znalo dogoditi da bez razmišljanja zalutamo u računovodstvo i referadu i zbunjeno zaželimo dobar dan pretvarajući se da smo baš poželjeli navratiti da ih pozdravimo.
Školu ne čine samo zidovi i lokacija (ili ipak, donekle?), već ljudi. A s tim ljudima – kolegama i učenicima- bilo je tako dobro raditi. Veselila sam se dolasku na posao, susretu s kolegicama i kolegama, ulasku u razred, učenicima s kojima se moglo razgovarati, raspravljati, preispitati i obogatiti svoja i njihova razmišljanja. Naučiti ih nešto, a i naučiti ponešto od njih. (Stvarno, onda smo razgovarali, a ne „pričali“ – kako to danas gotovo svi kažu. Zašto sada kažu „pričati“ umjesto „razgovarati“? Možda zato što sve više govorimo jednosmjerno, zato što sve više zaboravljamo slušati jedni druge?) Zamislite, nije postojao nikakav pravilnik o ocjenjivanju i provjerama znanja! Sve smo rješavali razgovorom i dogovorom o terminima pisanih provjera. Istina, onda ih nismo pisali toliko mnogo kao sada. Bitnije su nam bile usmene provjere. Umijeće prepisivanja postojalo je i onda, iako ne tako sofisticirano kao danas. Knjiga ili bilježnica ispod klupe, „šalabahter“ više ili manje maštovito sakriven, ali najčešće otkriven bez većeg napora. Ali zato je postojalo umijeće šaptanja, individualizirano i učinkovito, a danas je gotovo iščezlo (osim, naravno, putem onih aparatića, slušalica, što li… ali to više nije ono „osobno umijeće“).
Sjeća li se još netko da je sedamdesetih i ranih osamdesetih godina zgrada naše škole bila „škola za slikanje“ na televiziji? Kad god bi se govorilo o nekom problemu ili novostima iz školstva, na ekranu se pojavljivala naša zgrada. A onda, kad je gospodin postavio ultimativni zahtjev za smještaj svoje zbirke umjetnina, više je nije bilo „na slikanju“, barem ne u kontekstu školstva.(Pitam se zašto…) Ulogu „gimnazije za ekran“ dobila je zgrada u Križanićevoj ulici, ima je još i danas. No ipak, zadnjih godina primjećujem da se slike iz naše Prve ponovno pojavljuju na televiziji, sada iz nove zgrade, i to iz njezinih interijera.
Kao što znamo, 1990. je „vraćena titula“ i ponovo uveden program gimnazije. Iste te godine doznali smo na sjednici, prvog dana nastavne godine, da se definitivno selimo u Novi Zagreb, samo se treba strpjeti dok nam dovrše zgradu u Utrini. Sjednica je započela u velikoj učionici našeg privremenog smještaja u Varšavskoj ulici, a završila je u dvorištu, prekinuta prilično jakim potresom koji je baš tada pogodio Zagreb. Koincidencija ili simbolika? Ma, ne! Tek zanimljiva slučajnost.
U novu zgradu uselili smo se 1993. godine. Lijepa, nova građevina, kabineti za svaki predmet, suvremena oprema, obilje svjetla… A i na lokaciju smo se brzo navikli. Tek je nama iz „stare garde“ bilo iritantno objašnjavati neupućenim sugovornicima da škola u Utrini nije nikakva nova škola, već najstarija zagrebačka realna gimnazija, koja je,eto, imala stambenih problema pa je slijedila put mnogih starih Zagrepčana sa sličnim problemima. Odgovor je najčešće bilo odmahivanje rukom (ili adekvatni verbalni komentar), ali nije važno. Ipak smo ih informirali.
I bilo je dobro. Dobri učenici (ne govorim o ocjenama, one su – naravno – raznolike, već o njihovim ljudskim kvalitetama), veliki i sve veći dobni raspon u zbornici, koji je doprinosio raznolikosti i kvaliteti rada, atmosfere i razmišljanja – a uvijek se sve to stapalo u uzajamno razumijevanje i poštovanje.
U jednom tekstu o našoj školi (napisanom prije skoro devetnaest godina) upitala sam se: „Hoće li se tradicija rasplinuti u vremenu koje dolazi ili će se stopiti s njim u novu kvalitetu?“ Danas znam odgovor: tradicija i ugled Prve gimnazije su obnovljeni i sačuvani, prilagođeni novom vremenu i okolnostima.
Dok prelistavam ljetopis-spomenicu iz 2004. godine, vidim mnoga imena poznatih ljudi koji su bili učenici Prve. Danas bi se tom popisu mogla dodati nova imena, poznata i uspješna na najrazličitijim životnim područjima. Ne govorim sada o njima. Mislim da uspješnim ljudima moramo smatrati prije svega i sve one svoje bivše učenike čija imena i lica nećemo susresti u medijima: one koji predano i s ljubavlju rade svoj posao, bez obzira na stupanj kvalifikacije, akademske titule i slična obilježja. To su svi oni koji su iz naše škole izašli kao dobri ljudi. Takvih je nebrojeno mnogo i nemoguće ih je sada sve navesti, ali pamtimo im imena, lica, situacije i događaje iz razreda i sa školskih hodnika. I svi su oni, zajedno s nama iz zbornice, naša stara i nova, neuništiva i neprolazna – Prva gimnazija.
Olga Car Bordukalo
