{"id":11914,"date":"2022-06-11T11:05:41","date_gmt":"2022-06-11T09:05:41","guid":{"rendered":"https:\/\/www.prva.hr\/?p=11914"},"modified":"2022-06-11T11:05:41","modified_gmt":"2022-06-11T09:05:41","slug":"polifonija-u-knjizevnom-djelu-intervencija-ili-imperativ","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/2022\/06\/11\/polifonija-u-knjizevnom-djelu-intervencija-ili-imperativ\/","title":{"rendered":"Polifonija u knji\u017eevnom djelu \u2013 intervencija ili imperativ?"},"content":{"rendered":"

Knji\u017eevna teorija ruskog formalizma, teorija koja usmjerava teorijski interes prema formi knji\u017eevnog djela, istovremeno impliciraju\u0107i na povezanost forme i jezika, svoj je vrhunac dostigla u drugom desetlje\u0107u 20. st. Mihail Bahtin autor je koji \u00a0u djelu Problemi poetike Dostojevskog<\/em> opisuje i locira knji\u017eevnoteorijske novitete koje nalazimo u opusu Fjodora Dostojevskog. Konkretno se bavio knji\u017eevnim postupcima koje smatramo unikatima, a koji Dostojevskog \u010dine kanonskim autorom realizma. Bahtin, naime, govori kako \u201eDostojevskog smatramo jednim od najve\u0107ih inovatora u podru\u010dju umjetni\u010dke forme.\u201c Dakle, Dostojevski svojim utjecajem prema\u0161uje granice knji\u017eevnih krugova te mijenja umjetnost i njezin odnos sa zbiljom. Pri tom navodi konkretne knji\u017eevne postupke koji \u010dine Dostojevskog najve\u0107im inovatorom svjetske knji\u017eevnosti, a koje treba pojasniti te potencijalno povezati s druga\u010dijim filozofskim pravcima i u\u010denjima.<\/p>\n

\"dostojevski\"<\/p>\n

Bahtin zapo\u010dinje identificiraju\u0107i vi\u0161eglasje kao glavnu karakteristiku Dostojevskijevog djela: “Mno\u0161tvo neovisnih i nerastavljenih glasova i svijesti, genuinska polifonija potpuno valjanih glasova…” Konkretna va\u017enost Bahtinove analize knji\u017eevnih postupaka jest upravo u tome \u0161to je Dostojevski svojevrsni tvorac polifonijskog romana. Dakle, \u017eanr se nije mogao analizirati prema unaprijed stvorenim okvirima i shemama po kojima su se analizirali drugi europski romani, upravo zbog toga \u0161to je bio u tom smislu unikatan, prethodno nevi\u0111en i nejasan. Klju\u010d polifonije koju uvodi Dostojevski upravo je u strukturi zapleta, odnosno dijalo\u0161kih i monolo\u0161kih rasprava.<\/p>\n

Vrlo je va\u017eno re\u0107i kako, osim \u0161to ne postoji ”glavni lik”, odnosno lik koji je do tolike mjere dominantan svojim moralnim na\u010delima da preuzme kompletan autorov svijet, ne postoji upravo ni taj unikatan svijet. Autorova je stvarnost prepuna diskontinuiteta, upravo zato jer nije formirana pomo\u0107u moralnih na\u010dela odre\u0111enog protagonista. Dakle, zaplet u romanima Dostojevskog nije kreiran na temelju jedinstvene, autorski nametnute stvarnosti. Njegova je funkcija upravo staviti naglasak na samosvijest likova tako da svaki sudjeluje pod vlastitim uvjetima, svojim glasom, prema vlastitim idejama o sebi i svijetu.<\/p>\n

Bahtin obja\u0161njava kako Dostojevskog ne zanimaju likovi kao pojedinci ili dru\u0161tveni tipovi koji zauzimaju odre\u0111eno mjesto u autorovom svemiru, gdje je njihov identitet i svjetonazor fiksiran, definiran, ograni\u010den odre\u0111enim ciljem kvalitete. Dostojevski, naime, ne kreira definirana, definitivna i kona\u010dna psihi\u010dka stanja te eti\u010dka na\u010dela, odnosno ne kreira lik za kojeg postoji odre\u0111ena, potpuno moralna i idealna kvaliteta. Ne promatra i ne kreira likove na temelju na\u010dina na koji oni egzistiraju kao pojedinci ili dru\u0161tvene karike unutar autorova svemira.<\/p>\n

Bahtin konkretno govori: \u201eautor vi\u0161e ne osvjetljava junakovu stvarnost ve\u0107 junakovu samosvijest\u201c.\u00a0 Uz svijest glavnog junaka djela, mo\u017eemo locirati samo druge jednako samostoje\u0107e, neovisne, samoodre\u0111uju\u0107e i samopotvr\u0111uju\u0107e svijesti. Unikatno jest i to da ne mo\u017ee postojati prevladavaju\u0107i autorski ili narativni glas, ve\u0107 takav glas mo\u017ee biti samo drugi glas u polifonijskoj strukturi.<\/p>\n

Zaklju\u010dno, Dostojevski je uvijek pisao suprotno strujama mi\u0161ljenja koje pretvaraju ljudska bi\u0107a u predmete, u odre\u0111ene potpuno moralne, monolitne entitete.<\/p>\n

Konkretno, mo\u017eemo povezati Bahtinova razmi\u0161ljanja s filozofijom egzistencijalizma. Jean Paul Sartre, francuski egzistencijalist, tvrdi kako je sloboda jednog ljudskog bi\u0107a mogu\u0107a samo kao negacija vlastite fakti\u010dnosti, dakle kao negacija vlastite jednodimenzionalnosti. Dostojevski negira fakti\u010dnost svakog pojedinog lika, omogu\u0107ava mu da bude slobodan unutar autorova svemira, ali i slobodan autorove intervencije uop\u0107e. Intervencija u svjetonazor likova nije potrebna, upravo zato jer je svaki lik u svojoj polazi\u0161noj to\u010dki samosvjestan. Negira monolitnost i trajnost svjetonazora lika, dopu\u0161ta mu da nadi\u0111e ono logi\u010dno unutar knji\u017eevnog diskursa, odnosno dopu\u0161ta mu da ne bude refleksija samog autora.<\/p>\n

Stoga, povezav\u0161i dvije teze mo\u017eemo re\u0107i kako je klju\u010dno promatrati likove romana Dostojevskog slobodnima unutar knji\u017eevnog diskursa, slobodnima unutar zbilje koja je, upravo zbog polifonije, kreirana kao zbilja u kojoj je sloboda mogu\u0107a. Likovi u polifonom romanu su slobodni autorova interveniranja, svakog oblika nametanja autorova svjetonazora i fakti\u010dnosti morala, \u0161to ih \u010dini najslobodnijima \u0161to mogu biti unutar kreirane zbilje.<\/p>\n

Navedena inovacija \u010dini Dostojevskog jednim od klju\u010dnih inovatora svjetske knji\u017eevnosti. Bahtinova analiza knji\u017eevnih postupaka Dostojevskog u korelaciji s filozofijom Jean Paula Sartrea omogu\u0107uje nam da shvatimo na koji na\u010din je Dostojevski kreirao slobodne likove koji ne utjelovljavaju nijedan potpuno moralni arhetip, ve\u0107 koji djeluju bez uklju\u010divanja autorova svjetonazora.<\/p>\n

Ambivalentnost i neistovrsne definicije slobode \u010dine ovu tezu kompleksnijom za shvatiti. Na koji na\u010din Dostojevski mo\u017ee u\u010diniti lik slobodnim, \u010dak i u slu\u010daju da ga on kreira, da je on dio ma\u0161inerije realisti\u010dkog romana?<\/p>\n

Potrebno je dodati i objasniti nekoliko svojstava slobode koja je omogu\u0107ena likovima Dostojevskijevih romana. Naravno, lik nije slobodan u punom smislu rije\u010di, me\u0111utim va\u017eno je naglasiti kako je utjecaj jednog svjetonazora na drugi u romanu do tolike mjere prirodan da autorova intervencija u moral samih likova nije potrebna, \u0161to bi ih posljedi\u010dno \u010dinilo slobodnim. I\u0161ao bih i korak dalje te bih rekao kako bi autorova intervencija bila \u0161tetna za si\u017ee. Kada ka\u017eemo da lik nije monolitan, obja\u0161njavamo do koje je mjere zapravo prirodan, podlo\u017ean promjeni i shva\u0107anju fragmenata \u017eivota. Dakle, Dostojevski i Sartre nam omogu\u0107avaju da shvatimo kako monolitan lik nije reprezentacija pravog pojedinca, ve\u0107 je tek Dostojevski kreirao stvarne, prirodne pojedince unutar vlastitog svemira.<\/p>\n

Tako\u0111er, va\u017eno je referirati se konkretno na \u017eivot Rodiona Raskoljnikova, lika u romanu Zlo\u010din i kazna. Odabrati Raskoljnikova za analizu te dokaz ovakve teorije klju\u010dan je, upravo zbog toga \u0161to je klju\u010dan motiv s kojim se on bori upravo nejasnost i nespremnost na apsolutnu slobodu. Teoriju filozofa Friedricha Nietzschea protuma\u010dio je na svoj na\u010din, govore\u0107i sam za sebe da je \u00dcbermensch<\/em>. Me\u0111utim, nakon ubojstva uvi\u0111a kako je klju\u010dno razumjeti sve \u0161to apsolutna sloboda donosi, va\u017eno je uistinu biti spreman biti slobodan. Naime, Nietzscheov koncept nad\u010dovjeka obja\u0161njen je u njegovom djelu Tako je govorio Zaratustra<\/em>, gdje je Nietzsche za svog lika Zaratustru postavio \u00dcbermensch<\/em> kao cilj koji si \u010dovje\u010danstvo treba postaviti. \u00dcbermensch<\/em> predstavlja pomak od onostranih kr\u0161\u0107anskih vrijednosti i o\u010dituje utemeljeni ljudski ideal, ali i pripremu \u010dovjeka na apsolutnu slobodu hipotetskom idejom da boga\u00a0 nema.<\/p>\n

Kako bismo, ipak, uistinu odgovorili na pitanje na koji na\u010din lik mo\u017ee biti slobodan unutar knji\u017eevnog diskursa, moramo jasno odrediti granice stvarne, realne slobode unutar autorova svijeta te mogu\u0107nosti i \u017eelje za njom. Raskoljnikov nakon ubojstva Aljone Ivanovne, iako ima kompletnu slobodu misliti i osje\u0107ati \u0161to \u017eeli, odnosno bez autorove reakcije, apsolutnu slobodu ipak mora posti\u0107i. Upravo ga potraga i \u017eelja za takvom, idealnom slobodom dovodi do propasti.<\/p>\n

Dakle, ono \u0161to nam djelovanje Rodiona Raskoljnikova, kao i Sartreovo poimanje slobode uistinu obja\u0161njava to kako lik u romanima Dostojevskog ima najbli\u017ei mogu\u0107i odnos sa slobodom modernog \u010dovjeka. Mo\u017ee shva\u0107ati, mijenjati se i propadati bez autorove intervencije, me\u0111utim, poput stvarnog pojedinca, mora shva\u0107ati vlastitu slobodu progresivno. Polifonija ne \u010dini likove apsolutno slobodnima, ve\u0107 ih \u010dini u svojoj polazi\u0161noj to\u010dki pripremljenima da postignu vlastitu slobodu unutar knji\u017eevnog diskursa. Dostojevski je, paradoksalno, sebe eliminirao kao figuru stvoritelja morala i fabule, kreiraju\u0107i lika s ozbiljnim predispozicijama da postane \u00dcbermensch,<\/em> me\u0111utim bez konkretne formule za slobodu.<\/em><\/p>\n

\u00a0<\/em><\/p>\n

Adrijan Vujica Markovi\u0107, 3.b<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Knji\u017eevna teorija ruskog formalizma, teorija koja usmjerava teorijski interes prema formi knji\u017eevnog djela, istovremeno impliciraju\u0107i na povezanost forme i jezika, svoj je vrhunac dostigla u drugom desetlje\u0107u 20. st. Mihail Bahtin autor je koji \u00a0u djelu Problemi poetike Dostojevskog opisuje i locira knji\u017eevnoteorijske novitete koje nalazimo u opusu Fjodora Dostojevskog. Konkretno se bavio knji\u017eevnim postupcima […]<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[85],"tags":[],"class_list":["post-11914","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blog"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11914","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=11914"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11914\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":11917,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11914\/revisions\/11917"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=11914"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=11914"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=11914"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}