{"id":12968,"date":"2022-12-04T14:08:44","date_gmt":"2022-12-04T13:08:44","guid":{"rendered":"https:\/\/www.prva.hr\/?p=12968"},"modified":"2022-12-04T14:08:44","modified_gmt":"2022-12-04T13:08:44","slug":"sto-sekundi-do-ponoci","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/2022\/12\/04\/sto-sekundi-do-ponoci\/","title":{"rendered":"Sto sekundi do pono\u0107i"},"content":{"rendered":"

Nitko nikoga ne slu\u0161a. Nitko ne slu\u0161a samog sebe.<\/h2>\n

\"\"<\/p>\n

\u0106elava pjeva\u010dica je, na prvi pogled, totalno besmisleno djelo. Naslov je odabran iz niza fraza koje se u dijalogu redaju jedna za drugom bez nekog reda ili razloga, likovi nisu likovi nego koncepti, rastavljeni na pozornici pred gledateljima – sve varijable odstranjene, onome \u0161to je bio lik ostaje samo ime i uloga proizvodnje zvukova na pozornici. Lai\u010dkom je oku ova antidrama suvi\u0161e neshvatljiva; moglo bi se re\u0107i \u201cu\u0111e na jedno uho, iza\u0111e kroz drugo.\u201d Neinteresantna je jer ljudski mozak traga za smislom, ali je i sklon preuranjenim zaklju\u010dcima \u2013 kombiniranje ove dvije \u010dinjenice govore da \u0107e prosje\u010dan \u010dovjek poslu\u0161ati pet minuta uvodnog dijela, pokupiti kaput i iza\u0107i iz kazali\u0161ta.<\/p>\n

 <\/p>\n

Prije nego li nastavite \u010ditati ovaj osvrt,\u00a0 molit \u0107u vas da napravite jednu mentalnu vje\u017ebu.<\/p>\n

Zamislite da je 10.5.1941. Imate 10 godina, skrivate se s majkom i mla\u0111om sestrom u dijelu londonske podzemne \u017eeljeznice. Hrane nema, a svaki put kada na grad padne njema\u010dka bomba, svijet se trese. Sestra vam je bolesna, ne\u0107e do\u017eivjeti kraj rata. Majka moli za oca, ali svi znaju da je otac ve\u0107 odavno pokopan ispod gusjenica nekog Panzerkampfwagena u Dunkirku. Ona nastavlja moliti.<\/p>\n

 <\/p>\n

Kako itko u tom bezna\u0111u i u\u017easu mo\u017ee nastaviti vjerovati u red i smisao? Za\u0161to je maj\u010dina molitva i\u0161ta smislenija od Ionescove predstave koju \u0107ete gledati 15 godina kasnije, u obnovljenom kazali\u0161tu na West Endu?<\/p>\n

 <\/p>\n

Starija generacija se nakon rata poku\u0161ala vratiti u svoj ustaljeni, poznat stil \u017eivota. Razgovori o tome jesu li krumpiri dobro ili lo\u0161e skuhani nisu se \u010desto \u010duli u izbjegli\u0161tvu ispod grada. Jasno je izbjegavanje teme rata i neima\u0161tine koja je uslijedila. Nitko se ne \u017eeli sje\u0107ati. Privid normalnosti.<\/p>\n

 <\/p>\n

Mo\u017eemo li isto o\u010dekivati i danas? Mo\u017ee li se \u201cistina\u201d rastaviti na jo\u0161 manje dijelove?<\/p>\n

 <\/p>\n

Ka\u017eu da se povijest ne ponavlja, ali se rimuje. Ka\u017eu da je povijest u\u010diteljica \u017eivota.\u00a0 Ka\u017eu i da se na gre\u0161kama u\u010di.<\/p>\n

 <\/p>\n

Ka\u017eu, i govore s rukama preko svojih u\u0161iju. \u010covjek na\u017ealost ve\u0107inu svog \u017eivota provede ovako, izri\u010du\u0107i lekcije samo zato da bi se ne\u0161to reklo. Nitko nikoga ne slu\u0161a. Nitko ne slu\u0161a samog sebe.<\/p>\n

 <\/p>\n

Rat u Ukrajini ostavit \u0107e mnogo slomljenih ljudi, kao i onaj koji je pokrenuo osnovnu ideju antidrame. Svijet \u017eivi u konstantnom strahu od napada, na koje nadodaju i propagandno orijentirani (\u010ditajte: mainstream) mediji. Mo\u017eda \u0107e u\u017eas od nuklearnog razaranja, kraja vjekova, biti dovoljan da inspirira mislioce sli\u010dne Ionescu, i ako po\u017eivimo, mo\u017eda \u0107emo se zbilja na\u0107i u umu tog engleskog djeteta u engleskoj podzemnoj \u017eeljeznici, engleskoj ku\u0107i, engleskom kazali\u0161tu, engleskom grobu.<\/p>\n

 <\/p>\n

Sat otkuca koliko \u017eeli.<\/p>\n

 <\/p>\n

Marija Kuten, 3.d<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Nitko nikoga ne slu\u0161a. Nitko ne slu\u0161a samog sebe. \u0106elava pjeva\u010dica je, na prvi pogled, totalno besmisleno djelo. Naslov je odabran iz niza fraza koje se u dijalogu redaju jedna za drugom bez nekog reda ili razloga, likovi nisu likovi nego koncepti, rastavljeni na pozornici pred gledateljima – sve varijable odstranjene, onome \u0161to je bio […]<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[85],"tags":[],"class_list":["post-12968","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blog"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12968","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=12968"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12968\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":12971,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12968\/revisions\/12971"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=12968"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=12968"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/prva.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=12968"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}