Drama U očekivanju Godota irskog književnika Samuela Becketta drama je koja nam daje uvid u svevremen, kompletan um naizgled izgubljenih pojedinaca. Likovi Estragona i Vladimira čekaju Godota, mistični i neotkriveni entitet. Čekaju ga tijekom cijele drame, čime stvaraju iluziju o vlastitoj mentalnoj bolesti, neprilagođenosti svijetu u kojem žive. No, je li Estragon onoliko „lud“ i nevjerojatno čudan koliko bismo voljeli misliti da jest te je li Vladimir mentalno bolestan ili je prikaz potpuno zdravog pojedinca u svijetu i vremenu u kojem živimo?
Naime, karakteristiku koju vidimo kod oba navedena lika možemo opisati rečenicom „sve će biti u redu kad…“. Usudio bih se reći kako antičkog čovjeka muči ista ova problematika koja muči likove drame, a koja istovremeno muči mene, moje vršnjake, roditelje ili učitelje. O čemu se, dakle, radi? Kako bismo to mogli reći, moramo zaključiti što Vladimir i Estragon jesu, a što nisu.
Treba za početak reći nešto o slobodi, njezinim svojstvima i mogućnostima, ali i cijeni koju slobodan pojedinac treba platiti. Francuski egzistencijalist Jean-Paul Sartre tvrdi kako je sloboda moguća samo kao istovremena negacija i bitka svijeta i vlastite faktičnosti. Dakle, on tvrdi kako je ključno negirati vlastitu jednodimenzionalnost, negirati činjenicu da svijet traži išta od čovjeka te da čovjek traži išta od sebe osim da bude slobodan. Vladimir i Estragon, dakle, nisu slobodni sve dok traže bilo kakav entitet Godota, tko ili što god Godot bio.
Uvođenje pojma žaljenja u cijelu jednadžbu komplicira problematiku, međutim daje vrlo jednostavno rješenje. Egzistencijalist Soren Kierkegaard tvrdi kako pri svakom izboru, dakle čekati ili ne čekati vlastitog Godota, postoje dvije moguće situacije – može se učiniti ili ovo ili ono. Prema Kierkegaardu, čovjek će u nekoj sferi požaliti sve što će učiniti, dakle osjećat će vrstu žaljenja sačekao on Godota ili ne. Vladimir i Estragon zatočeni su u vrtlogu razočaranja i žaljenja, tuge i neodlučnosti, kao i svatko od nas tko čeka nešto nejasno, nesigurno ili nemoguće.
Važno je spomenuti još jedan fenomen. Čovjek koji odraste, sazrije i ostari konstantno izražava nostalgiju za „najljepšim đačkim vremenom“. Čovjek koji živi to „đačko vrijeme“ pokušava ušutkati one starije govoreći im kako oni ne razumiju te kako nikada neće razumjeti, kako je danas drukčije te da ne znaju što žele. Ono što je u tom smislu fascinantno jest upravo to kako nostalgični odrasli istovremeno spominju nostalgiju za mladim danima, ali i govore kako im je žao što se nisu manje brinuli oko tadašnjih problema. Dakle, velika želja za budućnošću posljedično vodi do nostalgije i želje za prošlosti, što se nadovezuje na Kierkegaardovu tezu: čovjek žali bio on odrastao ili dijete, živio on u budućnosti koju je želio kao dijete ili u prošlosti koju će željeti kad odraste.
U tom kontekstu treba spomenuti i koncept sreće. Riječima filozofa Alberta Camusa možemo reći „Sreća je moguća samo ako za nju imamo vremena, a paradoksalno tome nemamo vremena za sebe.“. Kada čovjek čeka nekog svog Godota, on živi za Godota, potpuno ignorirajući vlastitu egzistenciju. Ako čovjek živi samo čekajući fakultet ili bolji posao, on ne živi. Njegov je život sveden na biološke procese te na sanjarenje. To sanjarenje nije onakvo dječje, romantično sanjarenje. Ono je san u javi, odnosno san koji egzistira umjesto jave, san koji potpuno uništava mogućnost života u javi. Ne mogu reći „živi u trenutku“, jednostavno mi ne prelazi preko jezika jer bih se osjećao kao da sam na nekom poduzetničkom talk showu, stoga ću ja to preformulirati. „Živi u sferi u kojoj jesi, živi na način na koji možeš i daj si vremena biti štogod želiš biti. No, dok možeš, budi ono što jesi“. Destruktivno sanjarenje o nekoj nesigurnoj, beskonačnoj budućnosti treba zamijeniti sanjarenjem u konačnoj sadašnjosti, sadašnjosti koja nestaje svakom nadolazećom sekundom. Ta se promjenjiva sadašnjost zamjenjuje novom, jednako stvarnom sadašnjosti koju čovjek na isti način mora iskoristiti.
Zaključio bih mišlju filozofa Martina Heideggera, koji tvrdi kako za neki specifičan odnos prema nečemu treba prvo i uopće biti slobodan za to nešto. Dakle, kako bismo mogli imati odnos prema sadašnjosti, ključno je biti slobodan živjeti u sadašnjosti, a ne postojati i čekati budućnost. Kako bi čovjek, dakle, bio slobodan, treba negirati svaki mogući entitet koji slobodu kompromitira, pomiriti se s tim kako će u nekoj sferi zažaliti sve što učini, ali i odlučiti kako ima vremena i volje za sadašnjost. Sadašnjost nije idealna, no nije ni budućnost. Vladimir i Estragon su u ovom kontekstu, stoga, vrlo slični nama, sigurno sličniji nego što smo mislili da jesu prije početka ovog teksta. Jednako žale kao i mi, žale za nedolaskom Godota kao što će za neko vrijeme reći kako žale što su ga čekali, čak i ako on na posljetku dođe i otkrije im tajnu života.
Adrijan Vujica Marković, 3.b
