Jesu li nas sva književna djela u povijesti književnosti, od Snjeguljice do Doriana Graya, upozoravala na zamke na koje čini se danas dobrovoljno pristajemo filtrirajući našu ionako artificijelnu stvarnost dok postavljamo još jednu objavu na društvene mreže?
Glavnu ideja romana Oscara Wildea o neprihvaćanju starenja iščitavamo u trajnoj ljudskoj želji za mladošću, lijepim izgledom i savršenim životom. Glavni lik romana, Dorian, počinio je samoubojstvo u želji da se oslobodi savjesti, odnosno portreta na kojem je prikazana realna slika njegova stanja, svi grijesi, žigovi poroka i tragovi starosti. Iako mu je portret izazivao gorčinu, strah i nemir, uživao je promatrati kontrast između portreta i odraza u zrcalu te se sve više zaljubljivao u svoju ljepotu. No, uživanje u vlastitoj mladosti i ljepoti nije bio dovoljan razlog za sretan život. Uništena slika, kao što je interpretirala književna kritičarka Camille Paglia, ne pokazuje pobjedu savjesti nego nesretan svršetak osobe koja je ideale o vječnoj mladosti i ljepoti stavila na prvo i jedino mjesto.
Roman prikazuje zamjenu uloga umjetnosti i stvarnosti. Dorian – filtriranu stvarnost. Usprkos prljavštini svog vremena on ostaje dražesno, ljupko i neokaljano stvorenje, dok je njegov portret stvarnost u kojem ljepota nestaje i vidimo odraz stvarne moralne kaljuže. Roman prikazuje i sliku današnjeg modernog društva u kojem su glavi imperativi mladost i ljepota. U djelu se naglašava mogućnost uspjeha i prihvaćenosti u društvu isključivo putem tih imperativa: „Kad oronem, ostarim, kad mi se koža smežura? Što onda? Onda ćete, dragi moj Doriane, borbom morati izvojevati svoje pobjede, dok vam se sad same nameću. Ne, morate sačuvati svoju ljepotu.“. Tako je Dorian bio spreman učiniti sve kako bi sakrio svoju stvarnost pa čak i uništiti portret i ubiti slikara. Portret možemo promatrati kao njegovu savjest, na njemu se nakon svakog njegovog grijeha pojavi mrlja koja dodatno unakazi njegovu ljepotu te ga podsjeća na stvarnost. Mislio je da će uništivši savjest ubiti stvarnost i osloboditi se: „Ubit će i prošlost, a kad ona bude mrtva – on će biti slobodan. Neka taj nož ubije njegov čudovišni život duše, pa kad zauvijek nestanu one jezivo zlokobne opomene, on će se napokon smiriti.“
Ideali o ljepoti prisutni su još u grčkoj književnosti te se i samog Doriana uspoređuje s jednim likom: „Jedanput je, nestašno parodirajući Narcisa, poljubio, ili se pravio kao da ljubi usne koje se sad toliko okrutno osmjehuju na nj.“ Mladost i ljepota česti su motivi u povijesti književnosti. Primjerice, u Noveli od Stanca prisutna je čežnja za mladošću, starac želi biti mlad kako bi mogao zadovoljiti svoju mladu ženu. U bajci Snjeguljica, vještica se svakog jutra gledala u zrcalo sa željom da bude najljepša u kraljevstvu. U bajci Šuma Striborova, mudra pak baka, odbija vlastitu mladost kako bi spasila svog sina. No lik iz romana, Henrry, rekao je: „Da se opet domognem svoje mladosti, bio bih kadar učiniti sve na svijetu… Mladost! Ništa joj nije ravno.“.
Suvremeni život prepun je primjera idealiziranja ljepote i mladosti. Imperativ mladosti prisutniji je kod žena, koje se zbog društvenog nametanja vječne mladosti koriste raznim načinima u prikrivanju starosti, npr. botoksom i plastičnim operacijama. Također, suvremeni mediji i društvene mreže omogućuju oblikovanje lažnih stvarnosti. Kreiramo vlastite portrete na kojima smo vječno mladi i sretni, na kojima imamo lijepu kuću, sretnu obitelj i mnogo prijatelja. Poput Doriana, fascinirani smo lažnom i umjetnom slikom stvarnosti te iako smo svjesni prevare fotografija na društvenim mrežama, one i dalje ostavljaju trag za željom barem približno sličnog savršenog života. Želimo to proživjeti i tako izgledati. Ne smatram da je to općenito loše jer dobro je težiti boljem, no ne smijemo se pritom izgubiti u iskrivljenim slikama stvarnosti i uništiti vlastiti život koji je originalno umjetničko djelo.
Magdalena Mandić, 2.d
