Među ljudima prevladava uvjerenje kako smo slobodni. Pod time se ne misli na zakonsku slobodu kao sposobnost da činimo što god želimo, bez da smo na to prisiljeni, sve dok naše akcije ne krše postojeće zakone. U ovom se slučaju sloboda odnosi na koncept slobodne volje kao sposobnosti neovisnog odabira među više mogućih opcija. Nagel argumentira kako je koncept slobodne volje ljudska iluzija kojom se opravdavaju već predodređena ljudska djelovanja.[1] Ako je navedena hipoteza istinita, to značajno mijenja način na koji shvaćamo etičke principe kao što je moralna odgovornost.
Nagel definira slobodnu volju kao sposobnost čovjeka da donosi odluke koje su u potpunosti neovisne o prisutnim uvjetima.[2] Drugim riječima, čovjek je sposoban postupiti drugačije kada se nalazi u potpuno istim uvjetima. Već znamo da ova ideja nije istinita u neživom svijetu gdje prevladava determinizam. Ako ponovite neki događaj u istim okolnostima, uvijek ćete dobiti isti rezultat; sve druge mogućnosti se isključuju. Razlog tome su zakoni fizike koji diktiraju uzročno-posljedične odnose među svim događajima.[3] Međutim je li ljudski um zaista iznimka? Glavna teza ovog eseja je da je sve, uključujući ljudski um, podložno uzročno-posljedičnim odnosima i da slobodna volja nije potrebna, niti dovoljna kako bi se objasnilo donošenje odluka kod čovjeka. Pretpostavit ćemo da je materijalizam, ideja da je materijalno sve što postoji, objektivno istinit.[4] Ljudski um tada možemo u potpunosti reducirati na fizikalne, to jest materijalne komponente. Drugim riječima, ne postoji karakteristika uma koja se ne može objasniti putem interakcija neurona u mozgu. Nema razloga zašto bismo sumnjali u valjanost ove ideje budući da je podržana poljem neuroznanosti, granom znanosti koja proučava odnos fizikalne strukture mozga i uma.[5] Svako se stanje uma tada može interpretirati kao rezultat biološkog stanja mozga, stanje koje je neupitno podložno prirodnim zakonima. Tada možemo reći kako je svaka ljudska odluka ovisna o fizičkom stanju mozga koji je pak pod utjecajem drugih uvjeta i prijašnjih događaja. Ovaj pogled objašnjava kako ljudi odabiru jednu od više ponuđenih opcija i kako formiraju preferencije za određene stvari. Odgojem i učenjem od drugih, razvijamo svoj osobni identitet koji neupitno utječe na naše ponašanje. Naša uvjerenja, želje i potrebe su glavni motivatori iza svake naše donesene odluke. S druge strane, ako smo zaista slobodni u svojim odlukama, zašto onda ne odlučimo preferirati sve? Zašto nekoga zanima baš fizika, a ne biologija? Glavni problem argumenta slobodne volje je taj što ne objašnjava kako i zašto ljudi donose specifične odluke. Nagel, osim determinizma, navodi još jedno moguće rješenje ovog problema, a to je nasumičnost.[6] Zahvaljujući kvantnoj mehanici znamo kako istinska nasumičnost zaista postoji te da je moguće imati događaj neuzrokovan prijašnjim stanjima sustava.[7] Iako kvantni efekti vrijede isključivo za male razine, radi argumenta možemo pretpostaviti kako je moguće donositi potpuno nasumične odluke na makroskopskoj razini. Tada ne možemo iskoristiti poznate zakone fizike kako bismo, u teoriji, predvidjeli ljudske odluke, stoga takve odluke nisu predodređene. Međutim, ovaj pogled ne podržava ideju slobodne volje jer čovjek tada ne bi imao kontrolu nad svojim odlukama. Ipak se nasumičnost definira kao nepredvidljiv i neuzrokovan ishod nekog događaja. Kao i u slučaju determinizma možemo zaključiti kako slobodna volja nije moguća. Teško je racionalno prihvatiti ideju da slobodna volja ne postoji kada uvijek posjedujemo osjećaj potpune autonomije i slobode nad našim životima. Razlog zašto smo toliko uvjereni u slobodu naših odluka je taj što mi ne vidimo male i neprimjetne utjecaje drugih događaja na naš um. Mehanizmi kojima donosimo odluke su još uvijek velikim dijelom nepoznati modernoj znanost zbog čega je teško prihvatiti ideju determinizma u živim sustavima. Međutim, samo zato što je nešto nepoznato ne znači da je nespoznatljivo. Iako smo dali donekle zadovoljavajući odgovor na problem slobodne volje, zanimljivo je pogledati kako takva spoznaja utječe na društveno prihvaćene principe morala koji se uvelike baziraju na konceptu slobodne volje. Ako su naše odluke oduvijek bile predodređene i nismo u stanju odlučivati potpuno neovisno, znači li to da nismo odgovorni za svoje postupke? Možemo li okriviti osobu za zločin koji je počinila ako ta osoba nije bila u stanju postupiti drugačije? Kao i Nagel, prisiljeni smo zaključiti da ne možemo.[8] Izneseni zaključak je teško prihvatiti jer smo svi mi također i emocionalna bića koja nisu uvijek u stanju prihvatiti ideje koje se čine moralno neispravnim. Ako slobodna volja zaista ne postoji, tada koncepti kao što je osvetoljubivost nemaju smisla. Međutim, važno je napomenuti da to ne znači da ljudi ne moraju snositi posljedice za svoje postupke, već to samo mijenja način na koji shvaćamo moralnu odgovornost. Trebamo shvatiti kako možemo mijenjati okolnosti u kojima se nalazimo i koje će utjecati na daljnji razvoj događaja. Kažnjavanjem zločinca mijenjamo njegovo ponašanje što dovodi do drugačijih okolnosti u društvu kao što je pad stope zločina. Stoga možemo zaključiti kako nedostatak slobodne volje ne opravdava nemoralno ponašanje. Također se možemo zapitati čemu onda činiti bilo što u životu ako nijedna od naših odluka nije isključivo naša, već rezultat predodređenih uvjeta u kojima se nalazimo. Ima li život smisao, ako su ljudi samo nasumične nakupine molekula koje su zauvijek podložne nepromjenjivim zakonima? Oslanjajući se opet na logiku možemo nevoljko zaključiti da život zaista nema objektivnog smisla. Međutim je li to uopće važno? Nedostatak slobodne volje nas ne sprječava da nastavimo živjeti kao što smo do sada živjeli.
Problem je u tome što mi ljudi volimo sebe smatrati posebnima. Posebni smo jer za razliku od neživih stvari i pojava mi imamo sposobnost samoodržavanja i reprodukcije. Posebni smo jer za razliku od životinja imamo sposobnost apstraktnog i kompleksnog razmišljanja zahvaljujući kojemu smo razvili naprednu civilizaciju. Civilizaciju koja neprestano otkriva nove stvari i polako uzima svoje prve korake izvan ovog svijeta. Lako je tada pomisliti kako deterministička priroda stvarnosti ne vrijedi za nas. Sam osjećaj slobode je dovoljan da se uvjerimo kako smo sposobni svojevoljno mijenjati i stvarati nove nepredodređene uzročne lance događaja. Problem prihvaćanja ideje determinizma jednostavno proizlazi iz činjenice da su ljudi razvili preveliko mišljenje o sebi. Ideja determinizma prijeti našem velikom samopoštovanju. Mene osobno više tješi činjenica kako je sve u svemiru uređeno i pod kontrolom nepromjenjivih zakona u kojima nema mjesta za iznimke. Nismo posebni po tome što smo drugačiji, već po tome što smo svjesni veće istine.
Luka Kalac, 4.b
[1] Nagel, Thomas, „Što sve to znači? Vrlo kratak uvod u filozofiju“, 2002., KruZak: Zagreb, str. 45.
[2] Nagel, Thomas, „Što sve to znači? Vrlo kratak uvod u filozofiju“, 2002., KruZak: Zagreb, str. 38.
[3] https://en.wikipedia.org/wiki/Determinism
[4] https://en.wikipedia.org/wiki/Materialism
[5] https://en.wikipedia.org/wiki/Neuroscience
[6] Nagel, Thomas, „Što sve to znači? Vrlo kratak uvod u filozofiju“, 2002., KruZak: Zagreb, str. 43.
[7] https://en.wikipedia.org/wiki/Quantum_mechanics
[8] Nagel, Thomas, „Što sve to znači? Vrlo kratak uvod u filozofiju“, 2002., KruZak: Zagreb, str. 42.
