Britanski empirist David Hume konceptualizirao je razliku između načina kako govorimo i definiramo činjenice i kako pokušavamo govoriti o moralnosti te je tako predložio da su činjenično stanje i moralnost potpuno različiti u svojoj domeni ili supstanciji, iz čega slijedi da samo s iznošenjem činjenica o nekoj stvari ne možemo logički dokazati moralnost ili nemoralnost o istome. Dakle, prema Humeu, moralnost nije samo rezultat empirijskih činjenica, nego postoje dodatni koraci kako bi se mogli dokazati iskazi moralnosti. Suprotnost takvome razmišljanju predstavljala je srednjovjekovna skolastika koja je smatrala da se empirijske činjenice mogu prozvati nemoralnim ili moralnim, pritom kao podlogu za taj postupak zazivali su sva božanska prava koja bi proizlazila iz postojanja Boga. Naime, ovo spominjem jer mislim da takav razvoj odnosa moralnosti i činjeničnog stanja može dobro opisati našu današnjicu, a kako se moralnost tijekom povijesti čvrsto vezala uz pojam Boga, mislim da bi se onda raščlamba trebala voditi sa značenjem Boga tijekom prošlosti pa sve do naše današnjice. Stoga, treba započeti od početka, međutim potrebno je pronaći početak koji ima izravnu povezanost s današnjim društvom te civilizacijskome krugu kojemu mi pripadamo.
Za jedan takav početak, zbog svojega utjecaja na zapadnu književnosti i kulturu, može se uzeti Homerov starogrčki ep Odiseja. Nakon propasti Troje, Odisej pobjedonosno govori kako taj uspjeh nije ostvario uz pomoć bogova, nego da je to rezultat čovjekove volje i inteligencije, takav čin razljuti boga Posejdona koji ga odluči kazniti neprestanim lutanjima morima. Homer tako iznosi sudbonosno pitanje čovjekove slobodne volje, odnosno ispituje može li čovjek promijeniti svoju sudbinu bez pomoći bogova. Naime, odgovor na to pitanje tijekom antike bio je da čovjek ne može promijeniti svoju sudbinu. Sofoklova Antigona također daje isti odgovor na postavljeno pitanje. Antigona ima tragičnu krivnju koja proizlazi iz prokletstva njezina oca Edipa te tako ona ima predodređenu sudbinu koju ne može promijeniti bilo kakvim ljudskim naporima. Svi ti navedeni primjeri prikazuju potpunu podređenost čovjeka božanstvu koju su tadašnji antički ljudi smatrali faktičnom fatalističkom idejom. Međutim, aspekt koji valja sagledati jest svakako razvitak ljudskog mišljenja, znanstvenih diskursa te religijskih, dogmatskih vjerovanja u kontekstu dva prethodno navedena faktora. Ništa ne može potpuno eliminirati napredovanje tijekom vremena te promjene koje ono donosi.
Promjene tijekom zadnjih dva stoljeća poput globalizacije i sekularizacije te početna ideja geneze emancipacije, razdvajanje religijske moralnosti od ljudske svakodnevnice, mogu biti podloga za logički zaključak da danas takav strogo podređeni-nadređeni odnos čovjeka i Boga sve veći dio ljudi smatraju neistinitim. Za to ne trebamo koristiti formalnu logiku, s obzirom da ipak živimo u jednoj takvoj današnjici, jednostavno možemo to empirijski utvrditi. Procjenjuje se da je 16% svjetskog stanovništva nereligiozno, a prema nekim statističkim izvorima može se reći da status najbrže rastuće „religije“ u SAD-u ima upravo nedostatak iste. Sada kada smo to utvrdili, može se reći kako se polagano odlazi iz jedne krajnosti u drugu, odnosno od strogih okvira antike do suvremenog bezvlašća. Naime, većina filozofskih škola tijekom povijesti poistovjećivala je pojam Boga sa pravilnošću i urednošću svijeta te s dobrotom, pravdom, razumom, voljom i ljubavlju. Zato su se većina naroda tijekom povijesti pridržavali svojih vjerskih običaja jer ipak je to ono najbolje, ono što proizlazi iz savršenog božanstva. Međutim, preispitivanjem navedenih atributa, što je ubrzano započelo nakon raspada skolastičkog učenja u srednjem vijeku, postepeno se kod sve većega broja ljudi gubi vjera u Boga te tako u potpunu pravilnost i teleološku određenost svijeta, a posljedica toga danas se odražava u sve većoj pojavi relativizma što dovodi do besmislenosti ljudske egzistencije.
Stoga je, odnos suvremenog čovjeka i Boga zanimljiva slagalica jer suvremeni čovjek postepenim udaljavanjem od antičkog poimanja odnosa čovjeka i Boga sam sebi uskraćuje mogućnost vječne nagrade u zagrobnome životu, što je jednim dijelom davalo smisao ljudskoj egzistenciji. Suvremeni je čovjek, zato prisiljen stvoriti svoj vlastiti sustav vrijednosti koji često nije ispunjen ili zbog previsokih standarda ili zbog same ljudske prirode koja traži razlog svemu, a kada spozna da razlozi za neki sustav vrijednosti nisu valjani ili nemaju smisla, čovjek jednostavno odbaci taj sustav vrijednosti kao besmislen i bezvrijedan. Tako je suvremeni čovjek prisiljen pronaći novi sustav vrijednosti kako bi izbjegao svoju dehumanizaciju i otuđenje u modernome svijetu.
Lukas Rupčić, 3.c
