majka bi mi čitala dok sam bila mala. najdraže mjesto nam je bila jedna pješčana plaža na viru. dok sam ja bila umrljana otopljenim čokoladnim keksima i zamotana debelim ručnikom, osim zvuka cvokotanja mojih zubi, čuo se njezin svileni glas. spokoj koji je vladao silazeći s tih rumenih usana stvarao je bonacu. pokatkad se moglo uhvatiti kako joj iskrica u oku zaigra vedrije, nego kad bi joj osmijeh vlastitog djeteta dopro do srca. to dijete nije ni samo moglo očekivati kakvu će mu propast donijeti riječi ispisane na dosadnom bijelom papiru, koje u tom trenutku nije ni znalo pročitati.
kad sam po prvi put progledala i zarila svoje u njezine oči, svjetlo u nedostižnoj paleti boja nije sjalo žarko kao kad bi na ruke stavila tuđe riječi, tuđe misli. sve tuđe bi, sigurna sam, i dan-danas odabrala preko dijela sebe. mene. moja je majka uspjela u ovom svijetu pronaći svoj portal za sreću. pokušala je i meni otkriti čaroliju za ulazak u knjigu da mi olakša surovost realnosti, ali korice nisu bile dovoljne, a samo sam ih takvima mogla shvatiti. ipak ne postoji nitko tko može razumjeti svaki otkucaj pisaćeg stroja koji zvoni između zidova, kao ona. pažnju joj nisam uspijevala zadržati jer nisam mogla biti ono što je htjela. nisam mogla biti njezin bijeg. samo su je knjige spašavale. doktori su rekli da je to u redu, ali meni nije bilo u redu vidjeti da je ona sposobna voljeti. samo ja nisam bila ta.
možda je ovako bolje. barem se više ne muči. leži na istom mjestu i mogu otići tamo i gledati njezinu istu sliku i pričati joj, a ona…nema što drugo nego slušati pa kad položim bijele tulipane, otvorim knjigu i pravim se da razumijem što mi je htjela pokazati, koliko god mrzila osjetiti težinu na rukama. znam da mi je na rukama više od težine jedne obične knjige.
Nika Daničić, 4.c