Mikljo, idemo pušit’!
Davnih dana, 2018. godine, profesor Majstorović izjavio je sljedeće: Ekipa, ajmo dogovor. Vi pripremite jednu pjesmu za Božićnu, a ja vas ne pitam. I tako je nas pet iz 3. d pripremilo Lutku za bal, pjesmu koju smo smjeli (ili nismo!) pjevati na toj priredbi.
I što smo napravili dalje? Naučili smo još jednu…. Pa još dvije… I tako otprilike dvadeset pjesama. U međuvremenu smo dobili i dodatnog člana, ali ime benda nismo našli (još uvijek sam za Lančana reakcija).
Ali, jao, što smo bili dobri, a svi amateri!
Naravno, nije bilo lako. Svađali smo se, vikali, nismo dolazili na nastupe (moje isprike, maturalna starije generacije tada mi je bila važnija), sastavljali tekstove, dogovarali i aranžirali do ponoći… Svirali bolesni, s polovičnim vidom i promukli, polomljenih noktiju, raštimanih gitara, u učionici 314, bez razglasa i bubnjeva (hvala prof. Begić koja vjerojatno za to ni ne zna). “Prčkali” su nam po razglasu, gosti iznenađenja najčešće bi otkazali nastupe… Pucale su žice, krvarili prsti, stalci za mikrofone iznenada su se spuštali, imali smo tremu…
A kada je cijeli svijet bio protiv nas, spašavalo nas je jedno: Bumo pitali Majstora.
I stvarno, kad god bismo mi Majstora za nešto zamolili, on bi nam to, ili barem većinu toga, uspio riješiti. Rješavao je unutarnje konflikte, zauzimao se za nas, čak i kada to možda nismo zaslužili ili kada nam ni sam nije vjerovao. A mi smo, zauzvrat, svirali kako smo najbolje znali i mogli.
A stvarno smo bili dobri. Najbolji!
Unatoč svim problemima, kada me netko na desetoj godišnjici mature bude pitao koja mi je najdraža uspomena iz Prve, reći ću: Moj bend! Sjetit ću se onih svojih predivnih, talentiranih prijatelja koji bi svaku probu sjeli u krug, smijali se i pomagali bez pitanja. Sjetit ću se onog adrenalina tijekom nastupa, zagrljaja i ponosnih osmijeha kada bismo ponovno razvalili na sceni. Sjetit ću se Mateje i Vučine koji su “jahali tri dana” kako bi došli na probu, Markovića koji je, unatoč nogometnoj karijeri, davao sve od sebe i učio hrpu teksta, Svena koji se ponovno “primio” klavira, Barišića koji je iz klarinetističkih voda isplivao u najboljeg bubnjara kojeg bi čovjek mogao poželjeti. I, naravno, Vučinina basa u kutu kinodvorane i rečenice: Mikljo, idemo pušit’! Iako u životu nisam zapalila cigaretu.
Završili smo iznenada, nikada nismo imali priliku zahvaliti publici i reći: To je bio bend 4. d. Hvala na slušanju! Ali to nije ni potrebno jer znamo da ondje negdje postoji još pet prijatelja koji znaju što smo i na koji način radili. Kako smo uživali, kako smo bili ponosni nakon svake solaže, dobrog tona i ulaza, visoke note. A moj bend može biti siguran da ima menadžericu kojoj su najdraži.
Pjevali smo stare pjesme, radili i što se ne smije, ali nikad nismo varali.
I tako, po posljednji put za Vas, svirao je bezimeni bend 3./4. d, čiji je frontmen Luka Marković Markas, gitaristica Matea Šporčić Šporča, klavijaturist Sven Senf Horvat, bubnjar i vokal Domagoj Barišić Bare, basist Luka Vučina Vuč, i ja, Laura Mikulčić Miklja, menadžerica i (prateći) vokal.
Hvala na slušanju!
Tko zna, možda se sretnemo pod svjetlima neke druge pozornice.
Laura Mikulčić, 4. d
